U centralnoanadolijskom gradu Aksehiru, gdje se prašnjave ravnice susreću s dalekim sjajem planine Sultan, smijeh ispunjava zrak kroz priče koje se pričaju i prepričavaju stoljećima. Negdje između njih odzvanja glas čovjeka s turbanom koji jaše magarca unazad. Konja slavi legendarnog Nasrudin-hodžu.

66. izdanje Međunarodnog festivala posvećenog Nasrudin-hodži u punom jeku je u Aksehiru, Hodžinom rodnom gradu. Festival je započeo 5. jula tradicionalnim pozivom gradskog glasnika, koji je pozvao javnost da prisustvuje svečanostima.

Festival traje deset dana ispunjenih muzikom, pozorištem, humorom i bogatim kulturnim događajima. Na ceremoniji otvaranja, glumac Altan Erkekli, poznat po izvanrednoj ulozi Nasrudin-hodže, dobio je prestižnu nagradu „Zlatni turban“.

Festival je otvoren tradicionalnom fanfarom, lokalnom muzikom, pripovijedanjem i folklornim nastupima. Među najvažnijim tačkama festivala su šarmantne pozorišne scene na otvorenom koje prikazuju legendarnu duhovitost Nasrudin-hodže, lutkarske predstave za djecu te interaktivne kulturne radionice koje slave njegovo naslijeđe.

Značajno je da je festival postao službeni član Evropskog udruženja festivala folklora, što proširuje njegov međunarodni značaj i potiče međukulturnu razmjenu utemeljenu na zajedničkim pričama i tradicijama.

Neobična komemoracija

Ovogodišnji festival je istovremeno i deklaracija: duhovitost Nasrudin-hodže nije samo dio turskog folklora, već živi, ​​dišući kompas za snalaženje modernim životom s humorom, empatijom i kritičkim razmišljanjem.

Nasrudin-hodža, satiričar iz 13. stoljeća, čovjek neuhvatljive biografije i bogatog života, kroz svoje priče – duhovite ali i subverzivne – hrabro dovodi u pitanje društvene norme, koristeći se ironijom i humorom.

Stoljećima su njegove priče putovale Bliskim istokom, gdje je njegovo ime postalo sinonim za posebnu vrstu paradoksalne mudrosti: šaljivdžiju koji govori istinu koju se niko drugi ne usuđuje izgovoriti.

Bilo da je čovjek ili mit, on živi kao mudri ludak muslimanskog svijeta. Naslijeđe Nasrudin-hodže je istovremeno lokalno i globalno. Najraniji pisani zapis o njegovim pričama pojavljuje se u Saltuknameu iz 1485. godine, ali on je do tada već ušao u usmenu tradiciju.

Danas je UNESCO-ov certificiran, službeno priznat kao dio kulturne baštine od 2022. godine. UNESCO ju je 1996. godine već proglasio Međunarodnom godinom Nasrudin-hodže.

Ipak, on opstaje kroz svakodnevno prepoznavanje nečeg većeg.

„Nasrudin-hodža nije samo historijska ličnost; on je kulturni fenomen koji pripada svima nama“, kaže doc. dr. Ebru Senocak, stručnjakinja za tursku književnost s Univerziteta Fırat. „On predstavlja savjest naroda. Nije držao predavanja niti zapovijedao, već je s nama smijao. I kroz to nas je tjerao na razmišljanje“, kaže za TRT World.

U turskom jeziku, riječ „hodža“ („hoca“) izraz je poštovanja i znači učitelj, mudar čovjek, vjerski vođa — osoba čiji autoritet nije zasnovan na sili, nego na mudrosti. U slučaju Nasrudin-hodže, ta mudrost je obavijena humorom.

„Nasrudin-hodža stoji kao bezvremenski simbol univerzalne ljubavi, tolerancije, idealnih ljudskih vrlina, te duha, karaktera, kulture i izgovorene mudrosti turskog naroda“, dodaje Senocak.

„U skladu sa Hipokratovom mišlju “Ne bori se, smij se”, on se pojavljuje kao vodič koji koristi transformativnu moć humora kao duboku snagu za razmišljanje i društveno iscjeljenje.“

Nasrudin-hodža je postao dragocjeni simbol narodne mudrosti, satiričnih anegdota i bezvremenih kratkih priča. „Ono što ga čini univerzalnim jeste njegova sposobnost da nam drži ogledalo ljudskom ponašanju bez osuđivanja“, kaže Senocak

„Bilo da ste seljak iz Anadolije ili trgovac iz Samarkanda, hodža govori vašim jezikom. Njegove priče nude blagu ali oštru društvenu kritiku, anegdote koje otkrivaju licemjerje, taštinu, pohlepu i ludost — ali uvijek s empatijom.“

Njegova univerzalnost prelazi granice jezika i država, ostavljajući neizbrisiv trag u kulturnoj baštini bezbroj društava i osiguravajući mu mjesto kao svjetionika smijeha i mudrosti za generacije koje dolaze.

„On dolazi kao susjed, a ne kao stranac“

Naslijeđe Nasrudin-hodže prelazi granice, poprimajući različita imena i oblike u različitim kulturama.

Kroz vijekove, hodža je nosio mnoga imena: Molla Nasreddin u Azerbejdžanu, Nasirdin Ependi među Ujgurskim Turcima u Kini, Kojanasir u Kazahstanu, Apendi u Kirgistanu.

U arapskom svijetu poznatiji je kao Juha ili Goha. U južnoj Aziji – Indiji, Pakistanu i Bangladešu – ponovo poprima novi oblik, dijeleći osobine s likovima poput Šejha Čilija i Molle Do-Piyazea.

U Bugarskoj ga često miješaju s Hitar Petrom, što je greška koja je, kako jedan naučnik primjećuje, više otkrivajuća nego pogrešna.

„Ta zbrka nije slučajna“, kaže dr. Zekerya Batur, kulturni historičar na Univerzitetu Usak. „To je znak Hodžinog dosega. U svakoj regiji u koju uđe, on postaje dio samorefleksije te kulture. Ne dolazi kao stranac, dolazi kao komšija.“

Batur Hodžu ne vidi samo kao humoristu, već kao dubokog mislioca oblikovanog duhovnim i političkim strujama 13. stoljeća, vremena kada se Anadolija oporavljala od mongolskih invazija i svjedočila usponu velikana poput Mevlane Dželaludina Rumija i Yunusa Emrea.

Ali tamo gdje je Rumi nudio ekstatičnu poeziju, Hodža je koristio subverzivni zdravi razum. Među svojim brojnim zapažanjima, profesor Batur ukazuje na priče u kojima Hodža jaše magarca unazad, hrani svoj kaput supom ili rješava komšijski spor apsurdnom logikom.

„Koristio je apsurd da osvijetli stvarnost. Zato ga se još sjećamo. Nije se samo rugao drugima, već nas je pozivao da preispitamo sebe.“ dodaje profesor Batur.

U svojim pričama, Hodža hrani svoj kaput supom kako bi dokazao poentu o površnom poštovanju; jaše magarca unazad kako bi pokazao da su perspektive važne; rješava sporove logikom koja zadire dublje od zdravog razuma, objašnjava Batur.

„Svrha njegovih kratkih priča nije samo da izazovu smijeh već i da isprovociraju razmišljanje. Ovaj dvostruki cilj trebao bi biti polazna tačka pri tumačenju njegovih priča.

Dok se struktura njegovih anegdota često zasniva na ironiji, Hodžin krajnji cilj je da navede ljude da prepoznaju vlastite greške kroz duhovita zapažanja. On podstiče lični rast i samosvijest.“

„Nasrudin-hodža je doprinio turskom prosvjetiteljstvu, ne u akademskom, već u društvenom smislu“, dodaje Batur.

„Kritikovao je status quo bez gorčine. Koristio je ironiju, paradoks i crni humor da izazove moć, odupre se dogmi i probudi um.“

Univerzalnost u Nasrudin-hodžinoj duhovitosti

Nova generacija pripovjedača radi na prilagođavanju Nasrudin-hodže modernom svijetu i piše o ovom poznatom liku za sadašnje i buduće generacije.

Dr. Melike Gunyuz, članica fakulteta i predavačica na Univerzitetu Ibn Haldun, književna stručnjakinja, dječija autorica i izdavačica, čija knjiga „Nasrudin-hodža i škrti komšija“ povezuje najpoznatije Hodžine fikre (anegdote) u kohezivnu naraciju prilagođenu mladim čitaocima.

„Djeca različito tumače priče“, kaže Gunyuz za TRT World.

„Kao odrasli, navikli smo izvlačiti moralnu poruku. Djeca prvo trebaju osjetiti priču. Zato sam ispreplela nekoliko klasičnih priča, kako bih zadržala humor netaknutim, ali i iznijela dublju mudrost jezikom koji im je razumljiv.“

Njena knjiga, koja je već prevedena na francuski, arapski, mongolski, perzijski i japanski, odražava Hodžinu privlačnost bez granica.

„Hodža je bio radostan čovjek iz naroda, ali i naučnik, duboko integriran u društvo oko sebe“, kaže Gunyuz.

„Njegove anegdote bogate su uvidima u sociokulturnu dinamiku njegovog vremena. Njegovi odnosi, zajedno s njegovim odlukama kao učenog čovjeka, njegovim pogledom na život, te alatima, životinjama, tržištima, dugom i trgovinom tog vremena, sve to pruža živopisnu sliku svakodnevnog života u tom dobu. Na taj način, njegove priče služe i kao sociološka dokumentacija i kao historijski zapis.“

Ipak, za Gunyuz, prava moć leži u prenošenju.

„On pripada Anadoliji, da. Ali, u suštini, on pripada čovječanstvu. Svaka kultura ima svog mudraca, a Hodža je naš.“

Kada ona drži predavanja i počinje s „baš kao i Nasrudin-hodža...“, kaže, „odmah se osjeti povezanost. Ove priče su više od zabave, one su most ka zajedničkim vrijednostima i kolektivnom načinu razmišljanja.“

Čak i turski jezik nosi njegove tragove. Idiomi poput ipe un sermek („zastati“), Yorgan gitti, kavga bitti („Prekrivač je otišao, svađa je završena“), Ye kurkum ye („Jedi, kapute, jedi!“) ili Dostlar alisveriste gorsun („Neka nas prijatelji vide kako kupujemo“) svi potiču iz Hodžinih priča - minijaturnih filozofija ušuškanih u kolokvijalni govor.

Dok se festival u Aksehiru nastavlja, Nasrudin-hodža ostaje iznenađujuće savremen. U polarizovanom svijetu, on nas podsjeća da smo svi pomalo smiješni. I da je smijeh, posebno kada je usmjeren prema sebi, možda naš najsnažniji alat.

„Kroz svoje anegdote, Nasrudin-hodža nam nudi žive prikaze društvenog života, presjeke svijeta u kojem je mudrost obavijena humorom, problemi se rješavaju, a smijeh služi kao most ka dubljem razumijevanju“, kaže profesor Batur.

„Genijalnost Nasrudin-hodže leži u njegovoj sposobnosti da smijeh pretvori u svjetlost“, dodaje Senocak. „Nikada nas nije samo zabavljao, učio nas je da živimo zajedno, da razmišljamo samostalno i da se smijemo vlastitim iluzijama.“

I tako magarac korača dalje, istovremeno naprijed i unazad, noseći poruku da ponekad nije putnik onaj koji je zbunjen, već svijet oko njega.