Ponovno izraelsko bombardovanje Gaze nije počelo u vakuumu. To je dio orkestrirane vojne strategije koja dolazi s političkom porukom i humanitarnom cijenom koja je sve veća.

U manje od 24 sata više od 400 Palestinaca je ubijeno u jednom od najsmrtonosnijih napada od početka 16-mjesečnog rata, što je signaliziralo oštar zaokret u pregovaračkom stavu Izraela i njegovoj taktici na bojnom polju.

Ova iznenadna vojna eskalacija uslijedila je nakon što je visoki zvaničnik Hamasa Osama Hamdan javno osudio izraelsku promjenu u pregovorima. Prema Hamdanu, prethodni prijedlog američkog pregovarača o taocima Adama Boehlera naglo je zamijenjen prijedlogom američkog izaslanika Stevena Witkoffa.

Nova ponuda, tvrdi Hamdan, podriva temelje druge faze prethodnog sporazuma o prekidu vatre i lišava je njegovih osnovnih principa, uključujući potpuno povlačenje izraelskih snaga iz Gaze, kao i uklanjanje ostataka radi pomoći naporima za obnovu.

Neposrednost i intenzitet izraelskog vojnog odgovora jasno signaliziraju da će se pregovori sada voditi silom, a ne dijalogom.

Ciljana ubistva kao političko oružje

Nedavni udari predstavljaju proračunate napade osmišljene da osakate i političko i vojno vodstvo Hamasa i Islamskog džihada.

Među ubijenima su i Yasser Harb, član političkog ureda Hamasa; Abu Ubaida al-Jamasi, još jedan ključni lider Hamasa; Abu Hamza, glasnogovornik brigada Al-Quds (oružano krilo Islamskog džihada); i Mahmoud Abu Watfa, visoki zvaničnik u Ministarstvu unutrašnjih poslova kojim upravlja Hamas.

Ovi udari podsjećaju na strategiju napada odrubljivanja glava koju je koristio Izrael protiv Hezbollaha, a ima za cilj fragmentaciju komandnih struktura i usađivanje paralize vodstva.

Osnovna namjera je jasna: stvoriti atmosferu straha, istovremeno slabeći kapacitet upravljanja Hamasom, pritiskajući grupu da napravi značajne ustupke – posebno oslobađanje talaca bez recipročne razmjene zarobljenika – što je uspostavljena crvena linija za Hamas.

Pregovaranje putem prisile

Ova eskalacija je taktički manevar koji ima za cilj oblikovanje ishoda pregovora putem vojne sile.

Strategija odražava širi obrazac izraelske diplomatije: oblikovanje ishoda razgovora kroz dinamiku bojnog polja, a ne kroz međusobno razumijevanje. Ova metodologija duboko komplikuje politički krajolik, gurajući Hamas dalje u odbrambeni položaj i potencijalno izbacujući mogućnost sveobuhvatnog primirja.

Istovremeno, humanitarna devastacija – masovna smrt civila, raseljavanje u Beit Hanoun i Khan Younis, i uništavanje kritične infrastrukture – pojačava psihološki pritisak, s ciljem da se vodstvo Hamasa natjera da se pokori. Ipak, historija sugerira da ovaj pristup može samo ojačati otpor i podstaći produženo nasilje.

Međunarodne i domaće implikacije

Uloga Sjedinjenih Država u ovoj eskalaciji ne može se zanemariti. Potvrđene izjave Bijele kuće ukazuju na prethodne konsultacije, odražavajući prošle američko-izraelske koordinirane strategije protiv Hezbollaha, koje su uključivale ciljane udare visokog intenziteta kako bi se promijenila strateška stvarnost.

Takva koordinacija signalizira da Washington podržava kontinuiranu ofanzivu ako Hamas odbije izraelske uvjete.

Priroda operacije – sinhronizirani atentati visokog profila – sugerira da ovo nije kratka kampanja već potencijalno produženi vojni angažman.

Politički cilj je u skladu s izraelskim premijerom Benjaminom Netanyahuom i prethodno izraženim namjerama predsjednika Donalda Trumpa da demontira Hamasovu političku infrastrukturu i rekonstruira poslijeratni krajolik Gaze. Iza kulisa, rasprave o budućem upravljanju Gazom, regionalnim investicijskim planovima, pa čak i prisilnim transferima stanovništva sve se više vode - signalizirajući da ovo nije samo rat, već uvod u stratešku rekonfiguraciju.

Ova eskalacija je također imala značajne domaće političke implikacije unutar Izraela, posebno olakšavajući povratak političara krajnje desnice Itamara Ben-Gvira na mjesto ministra nacionalne sigurnosti – potez koji premijer Netanyahu smatra strateški ključnim.

Ben-Gvir, poznat po svojim tvrdokornim, ultranacionalističkim stavovima, zagovara agresivnu sigurnosnu politiku, povećano širenje naselja i oštrije mjere protiv palestinskog stanovništva. Njegovo vraćanje na funkciju nije samo simboličan gest, već i strateški manevar koji omogućava Netanyahuu da osigura kritičnu političku podršku neophodnu za odobrenje izraelskog nacionalnog budžeta do 31. marta 2025.

Netanyahuova eskalacija stoga ima dvostruku svrhu: vojnu dominaciju u inostranstvu i politički opstanak kod kuće. Povratak Ben-Gvira na poziciju značajnog utjecaja signalizira potencijalno strašne posljedice za Palestince, što će vjerovatno dovesti do intenziviranja aktivnosti naseljavanja, pojačanih sigurnosnih mjera i dalje erozije palestinskih građanskih i političkih prava – što dodatno komplikuje ionako krhku regionalnu dinamiku.

Humanitarni kolaps

Dok se političko manevrisanje i vojne strategije razvijaju, humanitarno stanje u Gazi palo je na katastrofalan nivo.

Od 2. marta 2025. nimalo hrane nije ušlo u enklavu, što produbljuje strah od gladi. Ramazan, tradicionalno period duhovnog razmišljanja, transformisao se u period gladovanja i tuge.

Tržišta su gotovo prazna, a malobrojna preostala roba je utrostručila cijenu. Bez mogućnosti zapošljavanja od početka rata, ljudi su ostali bez sredstava za prihod.

Preživjeli žive u improviziranim šatorima usred preplavljene kanalizacije, dok se infrastruktura urušava pod nemilosrdnim napadima. Izrael je stalno opstruirao napore za obnovu, pogoršavajući patnju.

Bez struje ili čiste vode više od 18 mjeseci, zdravstveni sektor u Gazi suočava se s neminovnim kolapsom, rizikujući masovne smrti od gladi i bolesti.

Posredovanje u zadnji čas

U pokušaju da obuzda krizu, Egipat je pozvao delegaciju Hamasa u Kairo, nadajući se da će spasiti pregovore o prekidu vatre i spriječiti dalju eskalaciju. Međutim, s obzirom na trenutni zamah izraelske kampanje i njene navedene ciljeve, izgledi za brzo rješavanje ostaju slabi.

Ipak, politički posmatrači smatraju da bi unutar sedam dana kontinuiranih napada mogli sazreti uslovi za novu rundu pregovora o kompromisu. Obje strane bi mogle tražiti središnji sporazum koji bi uključivao razmjenu talaca i zatvorenika. Ipak, svako takvo razumijevanje će vjerovatno biti privremeno i krhko, s potencijalom za obnovu rata koji se uvijek nazire ispod površine.

Najnovija dešavanja u Gazi naglašavaju duboko zabrinjavajuću promjenu u vođenju rata i diplomatije. Čini se da Izrael koristi eskalaciju ne samo kao vojno oruđe, već i kao primarni jezik pregovora. Razornim udarima, ciljanim atentatima i humanitarnim gušenjem pokušava da prepiše uslove angažmana namećući svoju volju ne dijalogom već destrukcijom.

Ostaje da se vidi hoće li ova strategija proizvesti trajno rješenje ili će samo produbiti krug nasilja, otpora i patnje. U svakom slučaju poruka je jasna: u današnjoj Gazi diplomatija se vodi kroz cijev pištolja, a cijena se plaća životima civila.