Prije devet godina, u noći 15. jula 2016, Turkiye se suočila s jednom od najkrvavijih, ali i najotpornijih epizoda u svojoj savremenoj historiji.

Frakcija unutar vojske, povezana s terorističkom organizacijom Fetullah (FETO), pokušala je silom preuzeti vlast. Pučisti su napali ključne državne institucije iz zraka i sa zemlje, i otvorili vatru na nenaoružane civile koji su im se hrabro suprotstavili tenkovima i automatskim puškama.

Mnogi građani su izašli na ulice nakon što je predsjednik Recep Tayyip Erdogan pozvao narod na otpor. Govoreći uživo na putu od Marmarisa ka istanbulskom aerodromu, pozvao je građane da mu se pridruže u borbi protiv puča.

U procurelim naredbama među pučistima jasno se vidi brutalnost: jedan od komandira je naredio – “Ima okupljenog naroda koji pruža otpor, pucajte direktno, bez milosti. Nikome ne praštati.”

Žena koja je rekla vojniku: „Rodila sam te, sine moj,“ nije pokušavala samo da dopre do njegove savjesti, već je prizivala zajednički kod majčinske žrtve i vojne časti. Njegov odgovor bio je: „Bog će nam oprostiti, ne brini.“

Zahvaljujući odlučnom otporu građana i policije, puč je propao. Ali ne prije nego što je ubijeno 253 ljudi – među njima jedanaest žena, djece, policajaca – a stotine su ranjene.

Na Bosforskom mostu, koji danas nosi ime Most šehida 15. jula, ubijene su dvije žene: Ayse Aykac (44) i Sevgi Yesilyurt (51).

Aykac, majka četvero djece, izašla je iz kuće nakon što je čula obraćanje predsjednika Erdogana. Isto je učinila i Yesilyurt, majka dvoje djece. Obje su ubijene od strane pučista na mostu.

Najmlađe među ženskim šehidima bile su 23-godišnje policajke Kubra Doganay i Cennet Yigit, školske koleginice i saradnice, koje su također ubijene tokom otpora.

‘Ako ostanemo, domovina je naša’

Najupamćenija slika otpora te noći možda je ona Adviyye Gul Ismailoglu iz četvrti Fatih, Istanbul. U trenutku puča imala je samo 14 godina.

„U rukama smo imali samo našu zastavu i u ustima povike ‘vojska u kasarne’,“ rekla je za TRT World. „Mislila sam da nam neće ništa učiniti niti da će pucati na narod ispred sebe.“

No slika nasilja koja je uslijedila potpuno je suprotna njenim očekivanjima.

„Bilo nas je oko 150 građana, vidjeli smo izdajnike u uniformama kako prave barikadu i ne puštaju ljude da priđu opštini,“ prisjeća se. „Počeli su pucati direktno u narod, s namjerom da ubijaju.“

Metak koji joj je prošao kroz leđa, ostavivši rupu od 15 centimetara, zaobišao je kičmu, ali je oštetio pluća. Bila je u komi sedam dana.

No, u trenutku ranjavanja, nije izgubila svijest.

„Ta noć je za mene bila prekretnica, kao i za Turkiye,“ kazala je. Svoj iskaz završila je citatom Yavuz Sultana Selima Hana: „Ako umremo, Džennet je naš; ako ostanemo, domovina je naša.“

‘Izgubila sam oslonac, ali ne i svoju domovinu’

Drugi, poput Turkmen Tekin, 46-godišnje majke troje djece, reagovali su instinktivno. „Država se gubi, moramo odmah djelovati,“ rekla je suprugu.

Ostavila je djecu u krevetu, uzela abdest i predala ključeve kuće zaovači, moleći je da pazi na djecu. Najmlađe joj je dijete imalo tek 11 godina.

„Moja supruga je bila toliko uzbuđena da nije ni obula cipele. Nije se ni obukla kako treba,“ rekao je njen muž Ramazan za TRT World.

Krenuli su ka lokalnoj policijskoj stanici u istanbulskoj opštini Esenler, ali su ubrzo promijenili pravac prema aerodromu Ataturk, nadajući se da će se tamo pridružiti predsjedniku.

„Izašli smo na ulice zbog naše domovine, zbog zastave, zbog ezana. Nikada nisam požalio niti pomislio ‘zašto smo izašli?’ Jer bez države, nema ni domovine, ni zastave,“ kaže.

Negdje putem, naišli su na tenkove.

„Hodali smo, a ljudi su vikali: ‘ide tenk’, jedni za drugima. U toj galami nismo mogli ništa jasno čuti.“

Kada su shvatili da im tenk ide direktno u susret, Ramazan je rekao ženi da se skloni. „Izdajnici su vozili taj tenk prema nama,“ kazao je.

„Kad sam pogledao svoju suprugu, vidio sam je kako leži na zemlji.“ Pogodak u glavu bio je smrtonosan. Ramazan je ispričao da ju je držao u naručju, dozivao, ali nije mogla da govori.

Odvezli su je u bolnicu, ali doktori su mogli samo potvrditi smrt. „Kada sam je pogledao, imala je isti osmijeh, istu bijelu put kao na dan našeg vjenčanja.“

Turkmen Tekin, kaže, oduvijek je sanjala o šehadetu. „Uvijek bi govorila: ‘Da sam barem vojnik ili u službi države da mogu postati šehid.’ Allah joj je podario ono čemu je težila.“

U njenoj žrtvi za domovinu pronalazi tišinu i snagu.

„Izgubio sam suprugu. Izgubio sam oslonac. Ali nisam izgubio domovinu.“

‘Neka domovina živi’

U ovim pričama ima herojstva, moralne hrabrosti i gotovo epske snage – majka koja ostavlja djecu da spavaju, tinejdžerka koja prkosno stoji pred naoružanim ljudima, muž koji kroz masu nosi krvavo tijelo svoje žene.

Ovi trenuci i priče koje ih čuvaju predstavljaju ponovno pripovijedanje noći u kojoj je republika zamalo izgubljena – i sačuvana. Cijena zaborava bila bi još veća od cijene otpora.

Događaji te noći ušli su u kolektivno pamćenje nacije, ozvaničeni su državnim praznikom i ovjekovječeni narativima o šehidima.

Ubistvo 253 osobe, među kojima su bila i djeca od 15 godina, ne zaboravlja se. Dan 15. juli obilježava se komemoracijama, intervjuima s preživjelima i porodicama poginulih.

„Vatan sağ olsun“ – kako kaže jedan od sagovornika TRT Worlda.

„Neka domovina živi.“