U Gazi su se dječije igre promijenile. Moja djeca su se nekada igrala s kućicama za lutke, obožavala igre s loptom i provodila sate na igralištu u našoj ulici. Danas više nema ni prostora da šutnu ostatke ispuhane lopte.

Umjesto da trče iz zabave, sada trče zbog zvuka bombi. Igra je svedena na oblikovanje komadića plastike između trenutaka straha i borbe za opstanak. Djetinjstvo u Gazi se ne smanjuje – ono se briše.

Humanitarni sam radnik u organizaciji Save the Children, ali prije svega – otac sam petero djece. Najmlađe ima 12, a najstarije 22 godine. Kao i gotovo 2,1 milion ljudi u Gazi, borimo se da pronađemo osnovne stvari: hranu, pitku vodu, mjesto za pranje.

Ovaj rat nam je okrenuo život naglavačke. Izgubili smo sve – naš slatki dom, radno mjesto, školu moje djece. Sve je nestalo. Sada smo beskućnici. Živimo u onome što nazivaju „humanitarnom zonom“. Ali ništa u tome nije humano.

Dok se u nekim dijelovima svijeta 1. juna obilježava Međunarodni dan djeteta uz igre, poklone i smijeh, djeci u Gazi se uskraćuju i najosnovniji elementi djetinjstva. Njihovo pravo na igru, na hranu, na život – krše se iznova i iznova.

Uprkos ovoj nečovječnoj situaciji, moja supruga i ja činimo sve da život učinimo barem malo podnošljivijim. Pričamo priče, igramo se, smijemo se sitnicama. Posadili smo nekoliko cvjetova u zemlji pored našeg šatora. Posmatramo ptice kako lete i fotografišemo zalazak sunca. Hranimo mačke koje dolaze i trudimo se da stvorimo radost gdje god možemo.

Djeca će uvijek biti djeca. Žele se igrati, osjećati slobodno. Ali sada je sve oko nas opasno. Čak i biti vani može značiti opasnost po život.

Krađa djetinjstva

Svu djecu Gaze – njih 1,1 milion – ovaj rat je pogodio. Svako igralište, svaka škola, svako mjesto koje im je nekada pružalo prostor za učenje, rast i disanje – sada je nedostižno.

Škole su pretvorene u prenapučena skloništa, a mnoge su bombardovane dok su porodice bile unutra. Gotovo svi (95 posto) školskih objekata u Gazi su oštećeni, uključujući svaku školu u sjevernoj Gazi. Ovo nije samo vojni napad – ovo je rat protiv samog djetinjstva.

Pravo djece na igru nije opcionalno. To je pravo zagarantovano međunarodnim pravom. Član 31 Konvencije Ujedinjenih nacija o pravima djeteta (UNCRC) kaže da svako dijete ima pravo na odmor i igru. Čak i u vrijeme rata.

Djeca moraju biti zaštićena i imati pristup hrani, vodi, zdravstvenoj njezi – i pravu na igru. U Gazi se to pravo sistematski uskraćuje. Igra nije luksuz. Ona je ključna za razvoj djeteta i emocionalni oporavak. Kroz igru djeca razumijevaju svijet, povezuju se s drugima i započinju proces ozdravljenja.

Jednog dana, moj sin me pogledao i rekao: „Babo, mrzim Gazu. Ne želim više biti ovdje.“ Nisam imao riječi. Šta da mu kažem kad mu ne mogu obećati sigurnost, niti čak pravo da bude dijete?

U Gazi djeca se jednostavno pokušavaju održati na životu. Mnoge porodice su primorane da se oslanjaju na svoju djecu kako bi donosila vodu s velikih udaljenosti, noseći teške kanistre pod vrelim suncem. Drugi šalju svoju djecu na pretrpane punktove za podjelu hrane – mjesta gdje su djeca izložena opasnosti da budu povrijeđena, iskorištena ili još gore.

Moja djeca – kao i mnogi drugi – gube ne samo svoje domove, već i svoj duh.

Moj sin je napravio zmaja od crnog papira. Gledao sam ga iz daljine i primijetio nešto neobično: svi zmajevi su bili crni. Djeca obično biraju svijetle boje. Ali možda ti zmajevi odražavaju koliko život sada djeluje težak. U Gazi, čak je i igra opterećena težinom rata.

Tokom kratkog prekida neprijateljstava ranije ove godine, organizacija Save the Children pomogla je u uspostavljanju prostora pogodnih za djecu – šatora i improviziranih učionica u kojima su djeca mogla crtati, igrati se, pjevati i plesati. Ali kada su bombe ponovo počele padati, ti sigurni prostori su opet uništeni.

Uništavanje budućnosti

Kao menadžer za zaštitu djece, vidio sam koliko duboko ovaj rat pogađa djecu. Radio sam s dječacima i djevojčicama koji ne mogu spavati, koji mokre u krevet, koji se grčevito drže za roditelje ili iznenada iskaljuju bijes. Neka djeca su povučena. Druga su stalno anksiozna. Toksični stres – onaj koji nastaje usljed rata i raseljavanja – remeti razvoj mozga. Ali ne treba biti stručnjak da bi se uvidjele dugotrajne posljedice koje će ovaj rat ostaviti.

Dugoročne posljedice uskraćivanja igre su također razorne. Djeci je teže da se skoncentrišu, da pamte, da uče. Povećava se rizik od depresije, anksioznosti i hroničnih bolesti kasnije u životu. Sve to podriva njihovu budućnost – a time i budućnost našeg društva u cjelini. Naša djeca su naša budućnost. Kakva ih budućnost čeka s ovakvim početkom života?

Djeca koja se ne mogu igrati gube prostor da obrade svoje traume, da grade prijateljstva, da zamisle nešto bolje. U Gazi, bez igračaka, bez privatnosti, bez sigurnosti, djeca se lišavaju ne samo radosti, već i alata koji su im potrebni za oporavak. Djeca s invaliditetom pogođena su još teže.

Ipak, čak i sada, djeca Gaze i dalje pokušavaju biti djeca. Vidio sam ih kako se igraju s komadićima stare odjeće, plastike i drugog otpada, kako tiho pjevuše i traže radost usred razaranja. Ali ne bi trebali toliko naporno raditi samo da bi se osjećali kao djeca.

Postoji samo jedan način da se djeca i njihova budućnost u Gazi zaštite: trajan i stvaran prekid vatre.

Bombe moraju prestati padati. Djeci u Gazi nisu potrebni privremeni predasi – potrebni su im trajni mir, pravo djetinjstvo i potpuni humanitarni pristup, kako bismo mogli dostaviti pomoć i podršku koja im je potrebna.

Životi i budućnosti više od milion djece ovise o tome.

Ipak, uprkos svemu što smo prošli, vjerujem da je život i dalje lijep – i da ćemo nekako preživjeti.

Danas, na putu ka kancelariji, vidio sam grupu tinejdžerki kako hodaju zajedno, lijepo obučene u svoje školske uniforme. Pitao sam ih: „Kuda idete ovako rano?“ Rečeno mi je da je neko postavio šator u kojem ponovo mogu učiti školske predmete. To je skromna inicijativa, ali ispunila me nadom. Ova generacija je snažna. Oni će donijeti promjenu. Oni će ponovo izgraditi Gazu.

*Mišljenja izražena u ovom članku su autorova i ne odražavaju nužno uređivačku politiku TRT Balkan.