Teško je objasniti osjećaj dok gledaš kako se tvoja domovina smanjuje u kavez. Kada znaš da je tvoja porodica još uvijek unutra – nagurana u zagušljiv kutak onoga što je već bilo jedno od najnaseljenijih mjesta na Zemlji.

Kada čuješ majčin glas kako drhti dok govori da nemaju kuda otići. Ni na sjever. Ni na jug. Ni na istok. Čak ni na more jer more sada donosi samo zujanje ratnih brodova i odjek eksplozija. Ovo je sada Gaza: teritorija svedena na zamku.

Posljednjih mjeseci gotovo dva miliona Palestinaca rasparčano je na zemlju koja je sama već bila parče. Gaza ima samo 365 kvadratnih kilometara. To znači da je više od 2,3 miliona ljudi stisnuto na nešto više od 120 kvadratnih kilometara. To je gustoća naseljenosti od gotovo 20.000 ljudi po kvadratnom kilometru - više nego deset puta veća od Londona, više od bilo kojeg većeg grada na Zemlji.

Škole su postale spavaonice, podovi koje dijele stranci, a hljeb je postao uspomena. Nema više šatora. Nema čiste vode. Nema hrane. I nema tišine.

Kada zovem svoju porodicu u Gazi - one koji su preživjeli najnovije izraelske zračne napade - čujem haos: plač beba, pucketanje udaljenih eksplozija, zveckanje praznih lonaca.

Moja sestrična mi kaže da sada dijeli sprat sa još jedanaest drugih u školi koja nikada nije bila namijenjena za život. Moj rođak, otac četvero djece, prošle sedmice mi je poslao poruku: „Čekamo u redu dva sata za komad bajatog hljeba. Pijemo vodu iz lokvi. Izrael nas izgladnjuje, a zatim nas ponovo bombarduje.“

 Nema pretjerivanja u ovome. Nema potrebe za metaforom. To je ono što mislimo kada kažemo "koncentracioni logor".

Da, koristim te riječi jer kako drugačije nazvati naguravanje stanovništva u sve manji prostor, lišavanje ih hrane, vode i lijekova, bombardiranje bez puštanja vani ili pomilovanja. Ovo nije samo rat. Kako drugačije možemo nazvati to kada država osmisli sistem ne samo kontrole, već i namjernog, sistematskog zadržavanja i istrebljenja?

Historijski gledano, ljudi oklijevaju koristiti ovaj termin iz poštovanja prema užasima Holokausta. Ali ako želimo poštovati historiju, moramo učiti iz nje.

U nacističkoj Njemačkoj, koncentracioni logori poput Sachsenhausena i Dachaua izgrađeni su kako bi se izolirale, kontrolirale i na kraju uništile grupe ljudi koje je režim smatrao nepoželjnima.

Gaza je danas gušće naseljena nego što je Dachau ikada bio. Ipak, njeni stanovnici ostaju zarobljeni u zatvoru na otvorenom čiji su zidovi napravljeni od historije i ravnodušnosti.

Slična strukturna logika koncentracionih logora

Prenatrpanost: Auschwitz, u svom najprenatrpanijem stanju, prisilio je 1.200 tijela u barake izgrađene za 700 ljudi. Južni koridor Gaze sada ima gotovo dva miliona ljudi u prostoru koji nikada nije bio namijenjen da održi takvu gustoću. To je mjesto neumoljivog sabijanja.

Sklonište: U Auschwitzu, zatvorenici su spavali na slami - red za redom, rame uz rame. U Gazi, oni koji pronađu šator spavaju na zemlji, ako imaju sreće. Drugi se odmaraju pod plastičnim ceradama ili pod otvorenim nebom. Privatnost je uskraćena. Žene doje svoju djecu među strancima. Porodice se sklanjaju pod ruševine.

Sanitarni uslovi: Toaleti u Auschwitzu su bili neuslovni, ali su postojali. U Gazi, kanalizacija prodire u improvizirana skloništa. Gomile smeća su svuda zbog nedostatka sakupljanja. Voda je nepitka. Djeca se kupaju u lokvama, često istim onima gdje životinje vrše nuždu. Bolest se širi, nekontrolisano i nepriznato.

Medicinski kolaps: U Auschwitzu, bolest je bila dio sistema. Isto tako i u Gazi. Preko 1.400 medicinskih radnika je ubijeno. Bolnice su bombardovane ili su ostale bez goriva. Djeca umiru od rana, a niko ih nema da liječi. Masovne grobnice postaju svakodnevni rituali.

Nije kolateralna šteta

Nakon što je protjerao Palestince iz sjevernih i centralnih dijelova Gaze, Izrael ih je usmjerio na jug, obećavajući sigurnost. Ali Rafah i Khan Younis postali su mete.

Izraelske snage bombardirale su upravo ona područja koja su proglasile "sigurnim zonama". Uvele su potpunu blokadu hrane, vode, lijekova i goriva. Nakon kratkog primirja, ponovo su počele bombardirati.

Od tada su hiljade ljudi ubijene. Hiljade drugih ranjene, mnogi od njih žene i djeca. Razmjere patnje su nezamislive, ali nisu nenamjerne. Ovo nije kolateralna šteta. To je taktika.

Ne mogu prestati razmišljati o svom ocu, koji je preživio Nakbu 1948. godine i uvijek nam je govorio: „Uzeli su nam zemlju, ali ne i naš duh.“ Kao dijete je šetao maslinjacima, bos i ponosan. Sada ima 80 godina, leži na tankom madracu u šatoru, gledajući kako se ti isti maslinjaci ravnaju sa zemljom - a njegovi unuci se ponovo pretvaraju u izbjeglice, ovaj put na ruševinama vlastitih domova.

Neki to nazivaju etničkim čišćenjem. Drugi genocidom. Ja to nazivam onim što mi intuicija govori: usporeno istrebljenje naroda, dok svijet posmatra sa strane. Gaza nije samo pod opsadom. Gaza se briše.

Svjestan sam težine ovih riječi. Ne pišem ih olako. Ali pišem ih jer sam umoran od eufemizama. Umoran od ispraznih riječi o „obje strane“. Umoran od pretvaranja da je ovo sukob kada je, očigledno, masakr.

Pišem jer moja braća i sestre više nemaju domove. Moji nećaci i nećakinje više nemaju škole. Moji roditelji više nemaju bolnice. Moj narod više nema budućnost - sve dok ne počnemo ovo nazivati ​​​​pravim imenom.

Ovo je koncentracioni logor. Koji gledamo.