Kada je muslimanka ubijena u Evropi, to rijetko dospijeva u vijesti na naslovnicama. Naprimjer, za ubistvo 26-godišnje Rahme Ayad, alžirske medicinske sestre koja je živjela i radila u Njemačkoj, saznala sam samo preko Instagram naloga za socijalnu pravdu, a ne putem glavnih medija. Ujutro 4. jula, Nijemac koji je živio u istoj zgradi izbo je Ayad na smrt.

Kada sam pokušala saznati više informacija, samo su TRT World i još nekoliko panarapskih medijskih kuća izvještavali o ovom monstruoznom zločinu. Uprkos ozbiljnosti zločina, glavni evropski mediji su uglavnom ignorisali slučaj.

Mnogi Arapi i muslimani koji žive u Evropi pažljivo će pratiti šta će njemačke vlasti poduzeti u narednom periodu.

Hoće li otvoreno priznati da je ovo ubistvo bilo motivisano rasnom i vjerskom mržnjom? Ayadina porodica je izjavila da je 31-godišnji osumnjičeni uznemiravao muslimanku prije ubistva, uključujući i verbalne uvrede zbog njenog hidžaba i arapskog porijekla.

Kao što je često slučaj kada bijelci počine ubistvo, hoće li zapadni mediji opravdati ubicu pripisujući njegove postupke mentalnoj bolesti? Studija iz SAD-a iz 2018. godine pokazala je da je 95 posto bijelih masovnih ubica bilo prikazano s više saosjećanja i opisivano kao mentalno bolesno, u usporedbi s crnim počiniocima. Kako je jedan demonstrant rekao tokom skupa u blizini Ayadinog doma za Al Araby TV: „Da je ubica bio musliman, a žrtva Nijemac, to bi bilo vijest na naslovnicama svuda.“

Istina je da Njemačka ima ozbiljan problem islamofobije i da to već košta živote žena koje jasno izražavaju svoju muslimansku pripadnost, poput Rahme Ayad. CLAIM, njemački savez koji prati zločine iz mržnje prema muslimanima, nedavno je izvijestio o povećanju takvih incidenata za 60 posto, s prosjekom od osam incidenata dnevno tokom 2024. godine.

Nije prvi put

Ovo nije prvi put da je muslimanka u Njemačkoj ubijena zbog nošenja hidžaba.

Godine 2009, muškarac protiv kojeg je svjedočila zbog uvredljivih komentara o njenoj vjeri i hidžabu izbo je na smrt 31-godišnju Marwu el-Sherbini u njemačkom sudu. U Egiptu, svojoj domovini, postala je poznata kao „šehid hidžaba“. Njen slučaj izazvao je ogorčenje širom arapskog svijeta i među muslimanima globalno, zbog izrazite medijske tišine u Evropi.

Nakon strašnih napada krajnje desnice na dva šiša bara u Hanauu 2020. godine, u kojima je ubijeno devet muslimana, incidenti mržnje prema muslimanima u Njemačkoj su u porastu. U 2022. godini, organizacija CLAIM zabilježila je 898 takvih incidenata – u porastu u odnosu na 732 koja je Ministarstvo unutrašnjih poslova Njemačke prijavilo 2021. godine. Taj broj gotovo se udvostručio na 1.926 u 2023. i skočio na 3.080 u 2024. Ovaj nagli rast, posebno između 2022. i 2024, povezuje se s događajima od 7. oktobra 2023.

Ovaj rast također prati rast krajnje desničarskih političkih partija kao što je AfD, druga po veličini stranka u Njemačkoj, koja otvoreno tvrdi da islam nije dio zemlje i da hidžab i nikab ne pripadaju Njemačkoj.

Krajem 2023. godine, bivša njemačka ministrica unutrašnjih poslova Nancy Faeser priznala je da zemlja ima problem islamofobije i rekla da se svaki drugi čovjek u Njemačkoj slaže sa izjavama protiv muslimana.

Njemački muslimani kažu da je islamofobija svakodnevna pojava i da političari otvoreno izražavaju antimuslimanske stavove i u državnim parlamentima i u Bundestagu.

Najveći krivci su poslanici krajnje desnice, poput zamjenice predsjednika AfD-a i članice Bundestaga Beatrix von Storch, koja je jednom prilikom muslimanske imigrante nazvala „barbarskim hordama muslimanskih muškaraca sklonih grupnim silovanjima“.

Kada izabrani političari šire islamofobiju, zar je čudo što se pojedini njemački muškarci osjećaju ohrabreno da ubijaju muslimanke ili što je ubistvo Rahme Ayad ostalo toliko medijski zanemareno i bez šireg saosjećanja van arapskih i muslimanskih zajednica?

Hidžab kao meta

Muslimanke koje nose hidžab – najvidljivije po svom muslimanskom identitetu – najčešće su mete zločina iz mržnje prema muslimanima u Njemačkoj. CLAIM je nedavno izvijestio da je 71 posto antimuslimanskih incidenata u 2024. godini bilo usmjereno na muslimanke, posebno one koje nose hidžab.

Zločini iz mržnje prema muslimanima u Njemačkoj postaju i sve nasilniji – prošle godine savez je dokumentovao dva ubistva, tri pokušaja ubistva ili teška ranjavanja i 198 slučajeva fizičkog napada. Prošle godine je jedna muslimanka u Berlinu gurnuta na šine nakon što ju je neko pitao da li pripada Hamasu. CLAIM tvrdi da njemačke vlasti često zanemaruju incidente motivirane mržnjom prema muslimanima.

Zabrinjavajuće je i to što se muslimanke u Njemačkoj rijetko priznaju kao žrtve. Umjesto toga, često se prikazuju kao problem, čime se dodatno učvršćuje ciklus prebacivanja krivice na žrtvu.

Na društvenom nivou, hidžab se doživljava kao prijetnja društvenom poretku i homogenoj kulturi zemlje. Nijemci ga često vide kao nespojiv sa sopstvenom kulturom. On je postao vidljiv i simboličan podsjetnik na protumigrantsko i antirefugeesko raspoloženje u Njemačkoj. U slučaju Ayad, njen hidžab postao je vidljiva meta – znak mržnje.

Na pravnom nivou, stav Njemačke prema hidžabu je vrlo zbunjujući. Pravosudni sistem zemlje neprestano se koleba oko zabrane nošenja hidžaba – zakoni koji se pozivaju na „neutralnost“ omogućavaju poslodavcima da u nekim slučajevima zabrane zaposlenim muslimankama da nose hidžab, dok u drugim slučajevima to nije dozvoljeno. U nekim profesijama, poput nastavničke, zabrana je ukinuta, dok je u drugima, poput sudstva, još uvijek na snazi.

Budući da je Njemačka savezna republika, zabrane se razlikuju od pokrajine do pokrajine, ali jedno je jasno – još od kasnih 1990-ih postojali su brojni pokušaji da se hidžab zabrani na državnom i saveznom nivou.

U zemlji koja muslimanku vidi kao problem, a ne kao žrtvu, postavlja se pitanje kako će njemačka vlada doživjeti ubistvo Rahme Ayad. Hoće li njenog ubicu smatrati problemom – ili njen hidžab?

Godinama zemlje Evropske unije – poput Francuske, Belgije, Austrije, Španije, Luksemburga i Njemačke – pokušavaju pronaći svaki mogući izgovor za uvođenje zabrana nošenja hidžaba na nacionalnom nivou. Od tvrdnji da će takve zabrane ukloniti ugnjetavanje žena koje su prisiljene da ga nose, do navoda da će se time zaštititi javna sigurnost.

Ne bi bilo iznenađenje da zemlja poput Njemačke pokuša predstaviti zabranu hidžaba kao način da zaštiti muslimanke od nasilja – iako to nasilje nad njima vrše upravo bijeli njemački muškarci.

Način na koji će njemački sudovi suditi ubici Rahme Ayad, kao i način na koji će domaći i međunarodni mediji izvještavati o slučaju, bit će vrlo značajan pokazatelj.

Hoće li njemački sudovi prepoznati njeno ubistvo onakvim kakvo jeste – kao najviši oblik zločina iz mržnje prema muslimanima? Hoće li kancelar Friedrich Merz dati izjavu o predanosti zemlje borbi protiv rastuće islamofobije? Ili će Ayadina smrt biti gurnuta pod tepih i brzo zaboravljena, dok političari u Njemačkoj nastave širiti retoriku o „muslimanskoj prijetnji“?

Samo će vrijeme pokazati hoće li pravda biti zadovoljena, ili će smrt Rahme Ayad postati još jedna zaboravljena statistika u sve ozbiljnijoj krizi islamofobije u Njemačkoj.

*Mišljenja izražena u ovom članku su autorova i ne odražavaju nužno uređivačku politiku TRT Balkan.