Posljednjih godina postaje sve jasnije da međunarodni poredak prolazi kroz duboku transformaciju. Tradicionalne uloge država, međunarodnih institucija i postojećih savezništava sve se češće dovode u pitanje, dok pravila i norme koje su decenijama oblikovale dinamiku globalnih odnosa postupno gube na snazi. Geopolitički vakuumi, koje ostavlja povlačenje starih centara moći, otvaraju prostor novim akterima čiji uspon nije nužno zasnovan na sili, već na sposobnosti prilagođavanja, strateškoj dosljednosti i regionalnoj ukorijenjenosti. Povratak Donalda Trumpa na globalnu političku scenu, kao i njegov nepredvidiv pristup američkoj vanjskoj politici, predstavljaju možda najupečatljiviji simptom tog šireg procesa. U takvom fluidnom i često kontradiktornom međunarodnom okruženju, države koje uspijevaju projektovati stabilnost, pa i neutralnost, dobijaju novu vrstu geopolitičkog značaja.  

Tihi uspon Turkiye kao pouzdanog posrednika

U sedmicama intenzivnih rasprava o izvedivosti i konceptualnim osnovama potencijalnih mirovnih pregovora između Ukrajine i Rusije, globalna javnost gotovo u direktnom prenosu svjedoči stalnim prilagodbama i promjenjivosti procesa koji se odlikuje izuzetnom osjetljivošću i nestabilnošću. Premda je politički povratak Donalda Trumpa značajno utjecao na dinamiku rasprava o pregovorima, uspostava bezuslovnog i sveobuhvatnog prekida vatre i dalje djeluje kao teško ostvariv cilj u bliskoj budućnosti. Još je manje izvjestan dogovor o suštinskim elementima eventualnog mirovnog sporazuma. U okviru takvog konteksta, pitanje lokacije održavanja pregovora, kao mjesta na kojem bi zaraćene strane makar priznale međusobno neslaganje, nameće se kao jedan od ključnih aspekata ovog kompleksnog procesa. Iako se na prvi pogled može činiti da je odabir lokacije tehničko pitanje, riječ je o odluci koja nosi značajne političke implikacije, reflektuje širi geostrateški kontekst te povlači određeni nivo međunarodnog prestiža.

Jedna od država koja je, koristeći trenutak snažnog međunarodnog fokusa, pokušala pozicionirati svoju neutralnost i moralni autoritet kao osnovu za potencijalnu posredničku ulogu jeste Vatikan. Izbor novog poglavara Katoličke crkve doveo je ovu najmanju državu svijeta u središte globalne medijske pažnje, dok je višednevna ceremonija izbora otvorila prostor da Vatikan s naslovnih strana širom svijeta pošalje poruku mira i ponudi se kao idealna platforma za rješavanje sukoba od globalne važnosti. Međutim, ubrzo nakon otvorenog vatikanskog poziva na ulogu mirotvornog posrednika, izjava ministra vanjskih poslova Ruske Federacije Sergeja Lavrova da bi za dvije pravoslavne države bilo „neumjesno“ razgovarati o Ukrajini unutar „katoličke platforme“, diplomatski, ali ipak nedvosmisleno je isključila Vatikan iz kruga ozbiljnih kandidata za domaćina. Nešto više uspjeha imala je Saudijska Arabija, koja je, simbolično, bila druga zvanično posjećena destinacija američkog predsjednika Donalda Trumpa nakon Vatikana. U martu 2025. godine delegacije Rusije i Ukrajine su se istovremeno našle u Rijadu, gdje su, uz posredovanje američkih predstavnika, održani prvi indirektni kontakti. Međutim, iako je za Saudijsku Arabiju ovo predstavljalo veliki diplomatski uspjeh, taj model komunikacije se za Rusiju i Ukrajinu pokazao kratkotrajnim i nedovoljno održivim. Tek u maju iste godine, nakon više od tri godine od prvih direktnih kontakata, Istanbul se uspio nametnuti kao jedina lokacija koja posjeduje kapacitet da zaraćene strane okupi za istim pregovaračkim stolom.

Zanimljivo je, međutim, da izbor Istanbula i Turkiye za domaćina ovako značajnog događaja nije izazvao iznenađenje, već je doživljen kao logičan i očekivan ishod. Od samog početka sukoba, Turkiye se izdvajala kao jedina konstantna tačka na listi potencijalnih lokacija koje su obje strane bile spremne razmotriti za održavanje pregovora. Stoga, u ovom slučaju se nije radilo o kratkotrajnom političkom momentumu, već rezultatu i posljedici dugotrajnog procesa strateškog repozicioniranja. Taj proces nije tekao bez izazova, posebno jer se Turkiye pozicionira na principima koji često podrazumijevaju jasno definisane i teško promjenjive stavove, čime se sužava prostor za klasičnu diplomatsku fleksibilnost. Ipak, upravo je ta dosljednost, paradoksalno, postala ključan izvor kredibiliteta i razlog zašto su joj i međusobno zaraćene strane bile spremne ukazati povjerenje. Na taj način nadmašena je tradicionalna percepcija Turkiye kao pasivnog nasljednika historijskog naslijeđa, a afirmisana uloga savremenog, pouzdanog i strateški promišljenog aktera koji se sve češće prepoznaje kao relevantan posrednik u savremenim međunarodnim odnosima.

Lokalna manifestacija jednog tihog uspona

Narativ o turskom strateškom repozicioniranju na globalnoj sceni teško je u potpunosti razumjeti bez uvida u to kako se taj proces materijalizira u lokalnom kontekstu. Upravo se kroz primjer Balkana, a posebno Bosne i Hercegovine, otkriva logika djelovanja koja Turkiye omogućava da gradi kredibilitet iznutra prema vani, kombinujući historijsku ukorijenjenost s institucionalnom prilagodljivošću. Bosna i Hercegovina u tom smislu predstavlja ilustrativan primjer, kao prostor u kojem nova faza turskog angažmana prevazilazi ustaljene obrasce kulturne nostalgije i historijske bliskosti, te se sve vidljivije konkretizira kroz višeslojnu institucionalnu, infrastrukturnu i simboličku prisutnost. Posebno su indikativni primjeri iz druge polovine maja ove godine, kroz koje se može jasnije sagledati način na koji Turkiye tu prisutnost artikuliše u praksi. Drugim riječima, umjesto pukog nastavka tradicionalne politike meke moći, Turkiye razvija znatno sofisticiraniju strategiju regionalnog pozicioniranja, u kojoj se kulturne, obrazovne, medijske i diplomatske komponente međusobno nadopunjuju.

U okviru šire strategije regionalnog prisustva, medijsko polje zauzima posebno mjesto kao jedno od najsistematičnije razvijanih područja turskog djelovanja. Pristup ovom domenu podrazumijeva širu ambiciju oblikovanja stabilnog i funkcionalnog informativnog prostora, koji se, kroz lokalne specifičnosti, prilagođava izazovima novog vremena. U tom kontekstu, Tursko-balkanski medijski forum nedavno održan u Ankari pod sloganom „Izgradnja zajedničke budućnosti u komunikacijskom dobu“, poslužio je kao ilustracija načina na koji se Turkiye pozicionira kao akter koji istovremeno crpi legitimaciju iz historijskog naslijeđa i odgovara na zahtjeve digitalnog doba. Na ovom forumu, koji je okupio predstavnike medija iz gotovo svih balkanskih zemalja, referenca na Balkansku konferenciju novinara iz 1936. i osnivanje Balkanske unije medija nije bila puki historijski kuriozitet u govoru šefa Direkcije za komunikacije Turkiye Fahrettina Altuna, već pažljivo postavljen okvir kojim se signalizira kontinuitet u promišljanju zajedničkih komunikacijskih prostora. Stoga, glavni poziv upućen s ovog programa ticao se izgradnje medijskog prostora kao sredstva stabilizacije, umrežavanja i zaštite od dezinformacijskih pritisaka. Kroz platforme poput TRT Balkana i Anadolu agencije, koje djeluju na jezicima zemalja regije i ulažu u obuku i infrastrukturnu podršku lokalnim redakcijama, Turkiye razvija model koji, umjesto pretenzija na dominaciju i nametanja sebe kao neupitnog autoriteta, ostavlja dojam ravnopravnog partnera zainteresovanog za izgradnju zajedničkih kapaciteta na terenu.

Neposredno nakon medijskog foruma u Ankari, turska delegacija na čelu sa zamjenikom ministra vanjskih poslova Mehmetom Kemalom Bozayem prisustvovala je konferenciji “Mostar 2025: Dijalog za budućnost”, održanoj povodom dvadesete godišnjice upisa Starog mosta na Listu svjetske baštine UNESCO-a. Simbolika odabranog mjesta, Mostara, kao geografskog, kulturnog i historijskog čvorišta, poslužila je kao kontekst u kojem turski angažman u oblasti kulturne diplomatije dobija dodatnu uvjerljivost i legitimitet. Stari most, izgrađen u periodu Osmanskog Carstva, a nakon rušenja u ratu obnovljen i uz značajan doprinos Turkiye, postao je konkretna tačka spajanja historijskih veza i savremenih vanjskopolitičkih poruka. Bozayev se nastup u tom smislu može posmatrati kao pažljivo konstruiran govor, koji je kroz simboliku pravio snažnu historijsku poveznicu. Referencama na značenje imena Neretve, osmansko porijeklo mosta i doslovnu potragu za njegovim kamenom temeljcem tokom obnove, turski zvaničnik je nastojao povezati prošlost, sadašnjost i budućnost u jednu organsku cjelinu — upravo na način koji u potpunosti korespondira s nazivom panela “Zajedničko naslijeđe kao alat diplomatije”. Riječ je o primjeru kulturne diplomatije koji koristi konkretne lokalne motive kako bi ojačao osjećaj zajedničke pripadnosti i saradnje, što državi Turkiye omogućava da na terenu nastupa ne kao strani, već historijski ukorijenjeni akter.

Dok je u Mostaru istog dana artikulisana simbolika zajedničkog kulturnog naslijeđa, u Sarajevu se paralelno odvijao poslovni forum koji je, iako drugačije tematski usmjeren, nosio slične poruke o dugoročnoj orijentaciji turskog prisustva u regiji. Na Sarajevo Business Forumu, na kojem je Turkiye predstavljao zamjenik ministra trgovine Mahmut Gurcan, akcent je stavljen na kontinuitet ekonomske saradnje, ali i važnost koju Turkiye pridaje platformama koje imaju potencijal da dugoročno oblikuju investicijske tokove i regionalne ekonomske odnose. U tom je kontekstu i sam Gurcan podsjetio da je turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan lično prisustvovao prvom izdanju foruma prije petnaest godina. Izneseni podaci o trgovinskoj razmjeni koja premašuje milijardu dolara, intenzivnim turističkim tokovima, ali i širenju sporazuma o slobodnoj trgovini na poljoprivredni sektor, svjedoče o naporima Ankare da izgradi stabilnu i obostrano korisnu ekonomsku mrežu s regionalnim partnerima. U tom okviru, institucionalna infrastruktura, poput Ziraat banke s 35 poslovnica u Bosni i Hercegovini, istaknuta je kao konkretan oslonac takve politike. Poseban akcenat na ovogodišnjem forumu stavljen je i na promociju potencijala zdravstvenog turizma, čime je najavljen širi fokus na sektor zdravstva kao važnu dimenziju regionalne saradnje koju Turkiye tek počinje konkretnije razvijati.

U skladu s tim proširenim fokusom, koji uključuje i zdravstvo kao strateško područje saradnje, konkretan iskorak napravljen je kroz otvaranje medicinskih i stomatoloških fakulteta u Sarajevu, u saradnji Internacionalnog univerziteta u Sarajevu (IUS) s Univerzitetom za zdravstvene nauke (SBU) iz Turkiye. Riječ je o zajedničkom studijskom programu u okviru novoosnovanog Fakulteta medicinskih nauka na IUS-u, koji studentima iz BiH, regije, Turkiye i šire nudi mogućnost sticanja dvojne diplome – jedne izdate u Sarajevu, druge u Istanbulu. Ovaj model obrazovanja, koji kombinuje prve tri godine nastave u BiH s kliničkom praksom u turskim bolnicama, ne samo da predstavlja spoj lokalne prilagođenosti i međunarodnih standarda, već i prvi program takve vrste u Bosni i Hercegovini. Dodatnu težinu ovom projektu daje i činjenica da se SBU nalazi među 100 najbolje rangiranih medicinskih univerziteta u svijetu. Zamjenik turskog ministra zdravstva Huseyin Kursat Kirbiyik tom prilikom je naglasio da Turkiye bilježi značajan napredak u zdravstvu, oslanjajući se na sistem gradske bolnice i bogatu medicinsku tradiciju. Predstavnici SBU-a dodatno su potcrtali historijski kontinuitet anadolijske medicine, čiji spoj s modernom tehnologijom danas oblikuje jedan od najkonkurentnijih zdravstvenih modela u svijetu. U istom duhu ulaganja u obrazovanje i povezivanje zajednica kroz jezik i kulturu, isti dan je u Zenici, u organizaciji Instituta Yunus Emre, održan Dječiji festival na kojem se okupilo gotovo šest hiljada učenika koji pohađaju nastavu turskog jezika u okviru projekta „Turski je moj izbor“, što dodatno naglašava sveobuhvatni pristup koji Turkiye njeguje u jačanju prisustva kroz obrazovanje, jezik i kulturu.

Stabilnost kao politička valuta

Zahvaljujući širokom spektru vanjskopolitičkih instrumenata, Turkiye je uspjela izgraditi mrežu prisustva i uticaja koja je rijetko kada u svojoj historiji bila ovako geografski i tematski rasprostranjena. S ukupno 252 diplomatske misije, Turkiye danas ima treću najrasprostranjeniju diplomatsku mrežu na svijetu, dok se, primjerice, broj njenih ambasada u Africi od 2002. godine više nego utrostručio – sa 12 na čak 44. Paralelno s tim, uspostavljena je i vojna prisutnost na tom kontinentu koja već nadmašuje onu koju ima Francuska, tradicionalni akter na tom prostoru. Posljednjih godina Ankara se nametnula i kao kredibilan posrednik u političkim krizama, kao u slučaju između Etiopije i Somalije. Ovaj vanjskopolitički angažman dodatno je potkrijepljen snažnim kulturnim izvozom, u čemu se posebno ističu turske serije s globalnom prepoznatljivošću. Upravo u tom širem kontekstu sveobuhvatne vanjske politike, koja povezuje diplomatiju, vojnu saradnju, kulturu i medijaciju, manje djeluje iznenađujuće činjenica da je Turkiye jedina konstanta na listi potencijalnih domaćina pregovora između Rusije i Ukrajine, jednog od najozbiljnijih geopolitičkih konflikata današnjice.

Stoga, prisustvo četiri visoka predstavnika turske vlade – iz resora vanjskih poslova, zdravstva, obrazovanja i privrede – u Bosni i Hercegovini u razmaku od samo nekoliko dana, ne treba posmatrati kao izolovan diplomatski trenutak, već kao sažeti prikaz jedne šire, pažljivo artikulisane vanjskopolitičke prakse. Kroz niz paralelnih i međusobno povezanih aktivnosti jasno se očitava model djelovanja koji Turkiye primjenjuje širom svog vanjskopolitičkog horizonta. Bosna i Hercegovina tu nije izuzetak, već ogledalo šireg obrasca u kojem Ankara istovremeno ulaže u infrastrukturu, obrazovanje, kulturu i privredu, pretvarajući diplomatske geste u konkretne mehanizme uticaja i saradnje.

Dodatnu dimenziju ovom pristupu otkriva i višegodišnja saradnja s Memorijalnim centrom Srebrenica, koja će svoj simbolički vrhunac dostići 11. jula 2025. godine, otvaranjem Muzeja genocida kao centralnog sadržaja budućeg kompleksa u Potočarima. Na površini od 4.300 kvadratnih metara, riječ je o najvećem muzeju te vrste u svijetu, nastalom kroz partnerstvo s Turskom agencijom za saradnju i koordinaciju (TIKA). Ovaj projekat ne svjedoči samo o dugoročnom angažmanu, već i o suštinskoj osjetljivosti prema lokalnom kontekstu kroz povjerenje da zajednica može sama artikulisati vlastiti narativ, bez vanjskog nametanja.

Takav pristup, u kojem se lokalna priča ne preuzima već podržava, ilustracija je šire strategije Turkiye da kroz uvažavanje postojećih specifičnosti i konkretnih motiva gradi osjećaj zajedničke pripadnosti. Kroz ovakve primjere – od medijske saradnje koja spaja 1936. i digitalno doba, preko mosta koji povezuje osmansku prošlost i evropsku budućnost, do anadolijske medicine pretočene u međunarodno priznato obrazovanje, Turkiye demonstrira sposobnost da politički uticaj gradi na temelju povjerenja, kontinuiteta i pažljivo doziranog prisustva.

A u vremenu neizvjesnosti i nestabilnih okolnosti, konstanta je najtraženija i najvrednija politička valuta – bilo da se ona ogleda u dubinskoj institucionalnoj saradnji na Balkanu ili u vjerodostojnosti za pregovaračkim stolovima najvećih globalnih kriza.

*Mišljenja izražena u ovom članku su autorova i ne odražavaju nužno uređivačku politiku TRT Balkan.