Na prvi pogled, teško je zamisliti neočekivaniji savez: Izrael, tradicionalni saveznik SAD-a, aktivno lobira za očuvanje ruskog vojnog prisustva u Siriji. Ova situacija naizgled je u suprotnosti s decenijama napetih odnosa između jevrejske države i Moskve, posebno tokom sovjetske ere. Međutim, u današnjem turbulentnom i haotičnom svijetu, naročito na Bliskom istoku, gdje je režim Bashara al-Assada nedavno zbačen, a na vlast je došla nova vlada, Izrael vidi Rusiju kao faktor stabilnosti koji pomaže u održavanju regionalne ravnoteže moći.
TRT je već više puta izvještavao o ruskoj želji da zadrži svoje baze u Siriji. Ukratko, to je ključno za Moskvu kako bi sačuvala svoj međunarodni prestiž i podržala vojne operacije u Africi. Sirijski objekti služe kao vitalno logističko čvorište za snabdijevanje ruskih snaga na afričkom kontinentu.
Netanyahuov pragmatični pristup
U tihim hodnicima Kremlja nedavno su odjekivali koraci izraelskog generalmajora Romana Gofmana, vojnog sekretara premijera Benjamina Netanyahua. Njegova misija u Moskvi nije bila široko medijski popraćena, ali je imala veliki značaj za izraelsku sigurnosnu strategiju. Prema izvještajima, Gofman je održao niz sastanaka s ruskim zvaničnicima s ciljem jačanja saradnje između dvije zemlje usred promjena u sirijskom pitanju.
Prema izraelskim medijima upoznatim sa sadržajem ovih pregovora, Izrael rusko prisustvo u Siriji vidi kao faktor regionalne stabilnosti i teži očuvanju postojećeg statusa quo.
Gofmanova posjeta samo je dio primjetnog zagrijavanja odnosa između Moskve i Tel Aviva u posljednje vrijeme. Još jedan značajan korak bila je izraelska pozivnica za paradu povodom Dana pobjede u Moskvi 9. maja, kojom se obilježava poraz nacističke Njemačke. Iako premijer Benjamin Netanyahu ne planira lično prisustvovati događaju, Izrael će predstavljati ambasadorica Simona Halperin, što predstavlja važan diplomatski gest.
U svojim izjavama za ruske medije, Halperin je naglasila nepromjenjivu historijsku poziciju Izraela: „Historijske činjenice se ne mijenjaju zbog geopolitičkih ili drugih okolnosti. Knesset je 2017. godine odlučio da će 9. maj biti priznat kao Dan pobjede.“
Lobiranje u Washingtonu
Prema nedavnim izvještajima Reutersa, izraelski zvaničnici vode aktivnu kampanju uvjeravajući Sjedinjene Države da dozvole Rusiji da zadrži vojne baze u Siriji – pomorsku bazu na Mediteranu u provinciji Tartus i zračnu bazu Hmeimim u Latakiji.
„Izrael lobira kod SAD-a za očuvanje slabe i decentralizovane Sirije, uključujući i dozvolu Rusiji da zadrži svoje vojne baze tamo kako bi se suprotstavila rastućem turskom uticaju u zemlji“, rekle su četiri osobe upoznate s ovim naporima.
Posebno je zanimljivo da je izraelska delegacija tokom sastanaka s američkim zvaničnicima govorila toliko pozitivno o ruskom prisustvu da je to izazvalo iznenađenje među učesnicima. Neki američki predstavnici su prigovorili da bi Turkiye, kao članica NATO-a, bila bolji garant izraelske sigurnosti. Međutim, izraelski zvaničnici su bili „nepokolebljivi“ u svom neslaganju.
Glasanje u UN-u i strateške promjene
Značajan događaj bilo je nedavno glasanje u Generalnoj skupštini UN-a, gdje je Izrael glasao zajedno s Rusijom i Sjedinjenim Državama protiv rezolucije kojom se izražava podrška Ukrajini. Podsjetimo, 25. februara Izrael je glasao protiv rezolucije kojom se osuđuju postupci Rusije u Ukrajini. Ovaj potez odražava ciničnu poziciju izraelske vanjske politike, kojoj principi i vrijednosti ne znače ništa, a liderstvo se vodi isključivo trenutnim interesima.
Također, da bi se razumjele ove brze geopolitičke promjene, potrebno je uzeti u obzir složenu dinamiku sirijskog sukoba. Nakon pada Assadovog režima, Sirija je došla pod kontrolu grupe Hayat Tahrir al-Sham (HTS), koju predvodi Ahmad al-Sharaa. Turkiye je od početka podržavala sirijsku opoziciju, te je tako brzo postala ključni saveznik nove sirijske vlade.
Zašto Izrael preferira Rusiju umjesto Turkiye?
Izraelski strateški interesi u ovoj situaciji određeni su s nekoliko faktora.
Prvo, Rusija održava relativno stabilno i predvidljivo vojno prisustvo u Siriji od 2015. godine. Ova stabilnost je od velike važnosti za Izrael, koji radije sarađuje s predvidivim akterom nego s vakuumom moći koji bi nepomirljive sile mogle ispuniti.
Između Izraela i Rusije postoji mehanizam za sprečavanje sukoba u sirijskom zračnom prostoru. Ovaj sporazum omogućava Izraelu da izvodi zračne napade na ciljeve u Siriji bez ruskog ometanja. Ukoliko bi ruske baze bile zamijenjene, recimo, turskim snagama, ova sloboda djelovanja mogla bi nestati.
Posebno je zanimljivo da je saradnja između Izraela i Rusije postojala i tokom Assadovog režima. Ruski sistemi protuzračne odbrane raspoređeni u Siriji, uključujući napredne komplekse S-300 i S-400, nikada nisu aktivirani protiv izraelskih vojnih aviona koji su izveli stotine napada na iranske i sirijske ciljeve. Ovaj prešutni „sporazum o neagresiji“ omogućio je Izraelu da štiti svoje sigurnosne interese bez direktnog sukoba s Rusijom.
Kao što je bivši zamjenik direktora izraelskog Nacionalnog vijeća za sigurnost Eran Lerman primijetio: „Činjenica da je Rusija prihvatila ideju da mi radimo to što radimo govori vam mnogo o njihovom poštovanju naših vojnih kapaciteta.“
Rusko prisustvo u Siriji također djeluje kao protuteža iranskom uticaju. Iako su Rusija i Iran zajednički podržavali Assadov režim, njihovi interesi nisu uvijek bili usklađeni. Moskva je povremeno ograničavala iransko vojno jačanje blizu izraelskih granica, što se poklapalo s izraelskim ciljem sprečavanja rasta iranskog uticaja u Siriji.
Turski faktor u novoj jednačini
Turkiye aktivno jača svoje pozicije u regionu, razvijajući odnose s novim sirijskim rukovodstvom. Ankara izjavljuje svoju posvećenost regionalnoj stabilizaciji, što se suštinski razlikuje od izraelskih interesa. Izrael nastoji da izvuče maksimalnu korist iz haotične situacije na Bliskom istoku, ne prezajući od etničkog čišćenja, genocida, okupacije i aneksije.
Od početka izraelske invazije na Gazu, Ankara je značajno povećala svoju diplomatsku, medijsku, političku i pravnu podršku palestinskoj borbi. Turkiye je također u potpunosti prekinula trgovinske odnose s Tel Avivom, čija je vrijednost iznosila 9,5 milijardi dolara, i značajno povećala humanitarnu pomoć palestinskoj enklavi. Sada postaje očigledno da je jačanje turske regionalne pozicije toliko zabrinulo Izrael da Tel Aviv aktivno traži načine da čak i održi rusko prisustvo u Siriji kao protutežu Ankari.
Izraelski ministar vanjskih poslova Gideon Saar nedavno je istakao složenost nove geopolitičke situacije u regionu, gdje različite sile nastoje da ojačaju svoj uticaj. Za Izrael je ključno očuvanje svoje kvalitativne vojne prednosti (QME) u regionu.
Ovaj koncept podrazumijeva da Izrael mora zadržati tehnološku, vojnu i stratešku superiornost nad susjednim državama i potencijalnim protivnicima. Sjedinjene Američke Države su zakonski obavezane da podrže ovu izraelsku nadmoć, što je regulisano američkim zakonodavstvom od 2008. godine.
Izraelsko rukovodstvo vidi ruske baze kao faktor sposoban da se suprotstavi turskom uticaju. Štaviše, za razliku od turskog prisustva, ruski vojni objekti u Siriji, kako je pokazala praksa posljednjih godina, ne ometaju izraelske vojne operacije kada je riječ o ostvarivanju njihovih interesa.
Turkiye je postala glavni pobjednik svrgavanja Assadovog režima. Ankara se sada suočava s ključnim zadacima — normalizacijom unutrašnje situacije u Siriji, sprečavanjem nasilja i unutrašnjih sukoba. Kritično važan prioritet je i završetak antiterorističke kampanje na sirijskoj teritoriji kako bi se osigurala nacionalna sigurnost. Dana 9. decembra, predsjednik Recep Tayyip Erdogan izjavio je da je Sirija ušla u "svijetlu fazu" svoje historije.
Reakcija SAD-a i budući izgledi
Ostaje nejasno u kojoj mjeri administracija predsjednika Donalda Trumpa razmatra mogućnost prihvatanja izraelskih prijedloga. SAD se malo izjašnjavao o Siriji otkako je Trump preuzeo dužnost, stvarajući politički vakuum koji Izrael nastoji popuniti. Za sada, Sirija je od malog interesa za Trumpa. Istovremeno, izraelsko približavanje Rusiji izaziva zabrinutost među zapadnim saveznicima.
Važno je napomenuti da bi rusko vojno prisustvo u Siriji moglo pomoći Moskvi da očuva svoj uticaj u istočnom Mediteranu, dovodeći u pitanje američke pomorske i zračne operacije u tom regionu.
Također, Evropa se protivi ruskom prisustvu u Siriji. Ako američka administracija izraelske težnje bude smatrala opravdanim, to bi moglo postati još jedna tačka razdora u transatlantskim odnosima.
"Mnogi ministri vanjskih poslova su istakli da bi novi lideri Sirije trebali da se oslobode ruskog uticaja, jer je to baza iz koje Moskva sprovodi aktivnosti i prema Africi i prema južnim susjedima", izjavila je visoka predstavnica EU za vanjsku politiku Kaja Kallas nakon sastanka ministara vanjskih poslova EU u Briselu. "Stoga ćemo ovo pitanje pokrenuti prilikom sastanaka s novim sirijskim rukovodstvom."
Ipak, čini se da je Izrael spreman preuzeti ovaj rizik, videći Rusiju kao manju prijetnju od jačanja turskih regionalnih pozicija.
Zaključak: Nova geopolitička stvarnost
Izraelsko lobiranje za rusko prisustvo u Siriji predstavlja jasan primjer kako se tradicionalni savezi mogu transformisati suočeni s novim izazovima. Naglo zatopljenje odnosa između Moskve i Washingtona također ide u prilog izraelskim planovima. U savremenom svijetu, ideološke podjele gube na značaju, dok strateški nacionalni sigurnosni interesi, vođeni realpolitikom, dolaze u prvi plan.
U ovom kontekstu, Izrael pokazuje krajnji pragmatizam, ako ne i cinizam: Tel Aviv ostaje ključni saveznik SAD-a u regionu, ali istovremeno nastoji iskoristiti ruski uticaj — koji ga je do jučer zabrinjavao — kako bi se suprotstavio svojim najhitnijim regionalnim protivnicima. U ovoj novoj geopolitičkoj stvarnosti, nekadašnji protivnici postaju situacioni saveznici kada ih povezuju zajednički interesi.
*Mišljenja izražena u ovom članku su autorova i ne odražavaju nužno uređivačku politiku TRT Balkan.
