Institut za nestale osobe Bosne i Hercegovine (INOBiH) jedinstven je u svijetu jer je formiran tako da sve strane involvirane u sukobu zajednički rade na pronalasku nestalih osoba tokom ratnih dešavanja.

Nestanak bliske osobe jedan je od najtežih oblika ljudske patnje, a ratovi na prostoru bivše Jugoslavije, posebno u Bosni i Hercegovini, ostavili su iza sebe ogroman broj nestalih osoba. U tom kontekstu, Bosna i Hercegovina je napravila historijski korak osnivanjem Instituta za nestale osobe BiH, institucije koja se ističe kao jedinstven primjer u svijetu po svojoj organizaciji, mandatu i rezultatima.

Institut za nestale osobe BiH je prva državna institucija ovakvog tipa, osnovana s isključivim ciljem pronalaženja i identifikacije osoba nestalih usljed ratnih sukoba. Za razliku od drugih zemalja koje su pitanje nestalih tretirale kroz ad hoc komisije ili međunarodne organizacije, Bosna i Hercegovina je uspostavila trajnu, institucionalnu strukturu koja djeluje na cijelom teritoriju države.

Institut je postao globalni lider u primjeni forenzičke nauke, naročito DNK identifikacije. Zahvaljujući saradnji sa Međunarodnom komisijom za nestale osobe (ICMP), BiH je postigla ogroman uspjeh u pronalasku i identifikaciji nestalih osoba.

Pronađeno je skoro 80 posto od ukupno više od 32.000 žrtava nestalih tokom proteklog rata u Bosni i Hercegovini. U Bosni i Hercegovini se još uvijek traži više od 7.600 osoba koje su nestale tokom rata devedesetih godina prošlog vijeka. U mrtvačnicama postoji oko 1.300 neidentifikovanih posmrtnih ostataka (NN), koji su kompletni i nekompletni.

Bivši direktor i član Kolegija direktora Instituta za nestale osobe Amor Mašović bio je inicijator formiranja ove jedinstvene institucije na državnom nivou.

Za Anadolu je pojasnio da je preteča Instituta za nestale osobe Državna komisija za nestale osobe, a ona je pravni sljednik Državne komisije za razmjenu ratnih zarobljenika i evidenciju poginulih, ranjenih i nestalih osoba.

"Dakle, BiH, tačnije Vlada Republike BiH počinje bilježiti nestanke ljudi u toku agresije još u aprilu 1992. godine. I to će se pokazati kao iznimno važno. To je ujedno i moj neki savjet svim onim koji su danas u konfliktima da se odmah započne s evidencijom, prikupljanjem podataka, ne samo generalija, nego i okolnosti, lokacija i vremena nestanka pojedinaca ili grupa ljudi", izjavio je Mašović.

Navodeći da je BiH sa bilježenjem nestalih osoba krenula u aprilu 1992. godine, naglasio je da je njegov savjet zemljama koje su u sukobu da je "potrebno što prije stvoriti baze podataka i krenuti u te procese."

"Moramo naglasiti da su nestale osobe najčešće, možda čak u 99 procenata, posljedica zločina i to najtežih zločina, ratnih zločina, zločina protiv čovječnosti pa i genocida", naglasio je.

U trenutku kada je potpisan Opći mirovni sporazum u Dejtonu, na prostoru BiH bile su tri institucije koje su se bavile problemom nestalih. Jedna je Državna komisija za nestale osobe, formirana u aprilu 1996. godine kao pravni sljednik Državne komisije za razmjenu ratnih zarobljenika i evidenciju poginulih, ranjenih i nestalih osoba. Tu je bila i Služba Hrvatskog vijeća obrane za nestale osobe i Komisija za nestale Republike Srpske.

"Svaka od tih komisija je na izvjestan način, umjesto da pomaže drugima, zapravo nastojala da na neki način otežava zadatak onog drugog", pojasnio je Mašović navodeći da je "Državna komisija jedina koja se bavila traženjem svih nestalih državljana Republike BiH, kasnije BiH, bez obzira na etnički predznak."

Čak su se bavili i traženjem stranaca koji su bili prijavljeni kao nestale osobe tokom rata na području BiH.

Ideja o formiranju Instituta javila se 1997.

"Već negdje od 1997. godine, kod mene se javila ideja da nekako ujedinimo rad tih komisija u jednu komisiju, koja bi se finansirala iz jednog izvora i koja bi se bavila traženjem svih nestalih. To je išlo jako teško, jer su bili otpori. Čak su otpori dolazili i sa strane onih od kojih se čovjek najmanje nadao, iz samih udruženja, od ljudi koji su vodili udruženja nestalih osoba, naročito iz RS-a", ispričao je Mašović.

Međutim, naveo je, brzo je shvatio da njegova ideja o formiranju jednog tijela neće biti nikada realizovana, ukoliko on bude taj koji će "stalno gurati tu ideju". Odlučio je da o tome informiše Međunarodnu komisiju za nestale osobe (ICMP) koja se pojavila na ovim prostorima.

"Zamolio sam ljudi u ICMP-u da oni preuzmu to na sebe", rekao je Mašović.

I 1998. počinje taj proces stvaranja Instituta za nestale osobe, da bi to konačno bilo završeno 2004. donošenjem Zakona o nestalim osobama, koji je bio jako važan instrument u procesu traženja nestalih osoba.

"On je prvi takav u svijetu i tretira ne samo nestale osobe, nego tretira i njihove preživjele srodnike, njihove porodice, koje su tim zakonom dobile čitav katalog posebnih prava, a koje druge žrtve rata nisu imale. Nažalost, sva ta prava nisu nikada u cijelosti realizovane, kao pravo na novčane naknade", rekao je.

Zakon će prvi put pomenuti Institut kao jedinstveno tijelo na državnom nivou.

Već sljedeće godine, naveo je, ICMP i Vijeće ministara će potpisati međunarodni sporazum o suosnivaču Instituta za nestale osobe BiH. Utvrđen je šestočlani Upravni odbor koji čine po dva predstavnika svih naroda - Bošnjaka, Hrvata i Srba.

"Institut je jedinstvena organizacija u svijetu i u cjelosti je preuzela traženje nestalih osoba. Sve skupa je rezultiralo nečim što će Radna grupa Ujedinjenih nacija za prisilne nestanke prije 12-tak godina nazvali kolosalnim uspjehom. Nezabilježen je uspjeh u svijetu da je tako veliki broj nestalih osoba pronađen, ekshumiran, identificiran i predat njihovih porodicama", istakao je Mašović.

Imali su još jedan model, koji je bio neobičan i neočekivan, dodao je, navodeći da je već 1996. u Banjaluci potpisan sporazum koji je omogućio entitetskim tijelima da prelaze te administrativne linije između entiteta.

"To je bilo važno, jer smo mi mogli voditi procese u cijeloj BiH", poručio je, navodeći da i u drugim državama postoje neke institucije, ne tipa Instituta u BiH koje se bave istim pitanjem, kao što je na "Kosovu i u Srbiji Komisija za nestala lica, Ured za zatočene i nestale u Hrvatskoj, ali ne formirani na način da sve strane involvirane u sukobu zajednički rade".

"Teško će biti postići formiranje instituta kada su u pitanju međunarodni sukobi, to bi značilo formiranje jednog tijela iz dvije države. Bit će to teško, ali to je najefikasniji način u traženju nestalih osoba", dodao je Mašović.

Identificirano više od 26.000 osoba

Nakon rata u BiH, identificirano je više od 26.000 osoba, a istovremeno se u mrtvačnicama nalazi oko 2.800 ljudi za koje se u trenutku ekshumacije pretpostavilo da su nestale osobe.

"Međutim, vrijeme je pokazalo da to nije tako. Da li polovina od tih 2.800, da li nešto manje od tog broja, jesu nestale osobe bez imena i prezimena do ovog časa, a ostali nisu bili u mandatu Instituta", pojasnio je Mašović.

Još uvijek se traži oko 7.600 verificiranih nestalih.

Mašović je naveo da od tih 7.600 ne traže se svi, jer nisu svi u grobnicama.

"Tih 2.200, vjerovatno do 2.400 su u mrtvačnicama, ali im ne možemo dati ime iz različitih razloga, ali najčešće jer nemaju bliske srodnike koji bi mogli dati krv. U nekim slučajevima, naročito do 2000. godine, napravljene su pogrešne klasične identifikacije, kada su žrtve identificirane na osnovu odjeće, ličnih predmeta, a te stvari nisu bile njihove, jer su ih posudili", pojasnio je iznoseći ideju o načinu djelovanja kada se ukupan broj nestalih smanji na možda polovinu od ovog trenutnog broj 7.600.

"Način je da kada se smanji taj broj, da se nađu podaci roditelja i njihova grobna mjesta, uzeti mali dio skeleta ili zuba i uporediti DNK koji će se izolovati sa već izolovanim DNK. Dakle, doći do njegovog DNK preko ranije umrlih roditelja, koji su umrli prirodnom smrću", zaključio je Mašović.

Model Instituta se pokušava primijeniti i u Ukrajini

Da je Institut jedinstvena institucija potvrdila je i glasnogovornica ove institucije Emza Fazlić koja je govorila o njegovom značaju za porodice nestalih, ali i sam pronalazak svih nestalih nakon ratnih dešavanja.

"Predstavlja jedan od stubova traženja nestalih u našoj zemlji", poručila je navodeći da nigdje u svijetu, gdje su zabilježeni sukobi, nije pronađen i identifikovan ovoliki broj žrtava kao što je to slučaj u BiH - skoro 80 posto.

Istakla je da je na drugim područjima, koji su prošli kroz ratna dešavanja, kao i BiH, pronalaženo najviše do 30 posto ubijenih i nestalih.

"Zbog toga su se susjedne zemlje koristile našim modelom pa su uspostavile određena tijela koja se bave procesom traženja nestalih osoba", pojasnila je Fazlić navodeći da se taj model pokušava primijeniti i u zemljama koje se, nažalost, sada suočavaju sa posljedicama rata, poput Ukrajine.

Međutim, dodala je da je pred njima još uvijek puno posla jer se još uvijek traži više od 7.600 osoba.