Ovo je bila jedna od najtežih priča na kojima sam ikada radio.

Tražiti od roditelja da govori o svom preminulom djetetu, za to ne postoji scenarij. U nekim slučajevima nisam to mogao učiniti. Bol na njihovim licima bila je ogromna. Neki su na moje pitanje odgovarali šutnjom. Drugi suzama. Nekoliko njih me je pogledalo s tihim bijesom.

Ne mogu ni pokušati opisati nivo boli koji moj narod proživljava. Um to ne može zamisliti. Srce odbija to apsorbirati.

Pisma u nastavku su od raseljenih preživjelih širom Gaze, ljudi koji su se, sa suzama dok su tiho govorili, uspjeli prisjetiti djelića života i velikog gubitka. Svako je upućeno voljenoj osobi poginuloj u ovom ratu.

Nijedan od autora pisma nije tražio da se njegova bol objavi. Ali svi su željeli da se njihovi glasovi čuju. Ova pisma su njihova svjedočanstva.

Bajram je vrijeme kada se porodice okupljaju, raduju, slave, mole, posjećuju mezarja onih koji su preselili. Ali u Gazi je čak i žalost oduzeta. Mnogi ne znaju gdje su njihovi voljeni ukopani. Neki su ostali zarobljeni pod ruševinama. Drugi leže u masovnim grobnicama ili se jednostavno vode kao nestali.

Ovog Bajrama, dok se svijet raduje, Gaza neizmjerno tuguje. I ovi glasovi govore s mjesta gdje je radost postala sjećanje.

Ashrafu al-Najjaru (53) od supruge Rasmije al-Najjar (60):

Moj najdraži Ashrafe - moj mužu, moja ljubavi, najdragocjenija osobo koju su moje oči ikada poznavale. Kažu da je Bajram, stigao je još jedan Bajram bez radosti jer ti nisi s nama. Bolni su ovo trenuci bez tebe. Otkad si poginuo 6. februara 2024. godine, tvoje osmero djece i ja lutamo – kao beskućnici.

Baš danas sam stigla u Al-Mawasi u našem 15. raseljavanju, i postavili smo šator nakon što smo pobjegli iz skloništa koje je postalo dio evakuacijske zone.

„Voljela bih posjetiti tvoj mezar... ali mezara nema.“

Rasmiya al-Najja

Voljela bih posjetiti tvoj mezar. Voljela bih da ti mogu reći o našoj boli, a ti da slušaš - kao što si uvijek radio prije nego što te snajperski metak pogodio dok si punio flašu s vodom. Ali mezara nema.

Svaki dan djeca i ja tražimo tvoje tijelo po dvorištu bolnice Nasser u Khan Younisu, gdje smo te ukopali prije izraelske invazije. Kada su se povukli, pronašli smo pokrov s tvojim imenom - ali tvog tijela nije bilo, i od tada te tražimo.

Hassanu Ibrahimu (40) od supruge Ole Faiz (39):

Od tvoje smrti 17. oktobra 2024. godine, naše suze se nikada nisu osušile, ljubavi moja.

Poginuo si dok si popravljao vodovodne cijevi za naš grad Khuza'a, istočno od Khan Younisa. Kao opštinski službenik, koordinirao si s izraelskom vojskom prije nego što si krenuo - baš kao i u prethodnim misijama. Ali oni su te ipak ubili zajedno s tvojim kolegama dok si služio našoj zajednici. Nisam se ni stigla oprostiti od tebe. Otišao si ugasiti našu žeđ, a nas si ostavio žedne tebe do kraja života.

Kako je život postao okrutan bez tebe, ljubavi moja. Bio si naša podrška, naše utočište. Tvoji unuci neće prestati pitati: "Gdje je djed?" Ovaj Bajram je crn. Nema Bajrama. Samo tuga.

„Otišao si ugasiti našu žeđ, a nas si ostavio žedne tebe do kraja života.“

Ola Faiz

Nisi bio običan čovjek - ni u životu, ni u smrti. Sada smo žedni tvojih riječi, tvoje duše, tvoga osmijeha. Uljepšavao si naše Bajrame svojim prisustvom i učinio si da naši dani i Bajrami budu što posebniji i lakši. Ublažavao si nam i patnju u ratnim vremenima kao i raseljavanja. Sada, u ovom oronulom šatoru, mi smo ti koji bivamo poklani - a ne ovce.

Ali obećavam ti: nećemo se slomiti. Tvoj najstariji, Iyass, upisao se na univerzitet. Kinan se priprema za srednjoškolske testove. Layan pohađa deveti razred online, baš kao i mali Muhamed treći. Prenijet ću ovu poruku dalje - za tebe, za njih, za nas.

Mohammadu Ahmadu (17) od tvoje majke Suheile Mohammad (48):

Moj voljeni Muhamede, od prvog dana rata - dana kada si postao šehid - svijet je postao taman. Tvoj otac, tvojih petero braće i sestara i ja živimo u beskrajnoj tuzi. Tvoj najmlađi brat, Fouza, upravo je napunio deset godina, ali kao da je odustao od života. Jedva da više govori.

Tvoj duh nas nikada nije napustio. Tvoj osmijeh i bezgranična nježnost su uvijek s nama. Naš dom je nestao, naš život uništen. Još uvijek smo raseljeni, selimo se s jednog mjesta na drugo. Ali ništa od toga se ne može porediti s agonijom tvog odsustva.

„Želim da budeš kraljica, mama. Radit ću dan i noć da ne patiš.“

Mohammad Ahmad

Plačem za tobom dan i noć. Sjećam se kako si radio poslije škole s malim kolima i konjem, pomažući ljudima i zarađujući nekoliko šekela da nas izdržavaš. Nikada neću zaboraviti tvoje riječi: „Želim da budeš kraljica, mama. Radit ću dan i noć da ti ne patiš.“

Patim na svaki način otkako ste se rastali.

Sada, u našem jadnom šatoru, nema života - samo blizina smrti i čežnja da se ponovo sastanemo s tobom. Oslabila sam, oni koji me vide misle da sam decenijama starija. A i tvoj otac. Živimo period džehennema, ali i to je lakše od boli gubitka tebe. Ne možemo ni doći do tvog mezara – okupacija i dalje kontrolira to područje.

Nadiju Saloutu (37) od oca Salema Salouta (62):

Sine moj, jednom si napisao na Facebooku: „Nisam pravedan, ali se bojim Boga.“ Objavio si te riječi dan prije nego što si postao šehid 7. augusta 2024. Radio si u kuhinji Svjetske centralne kuhinje, okružen pomoći i obiljem - a ipak su ti ruke ostale čiste.

Bio si uzor poštenja i pobožnosti, baš kao što si bio odan sin svojoj majci i meni. Prošlog Bajrama, iako niko u Gazi nije mogao priuštiti žrtvovanje životinje, insistirao si na kupovini mesa po najvišoj cijeni kako bi donio radost našim srcima.

„Mogao si razumjeti kako se osjećam samo gledajući me.“

Salem Salout

Bio si moje oči, moj otkucaj srca. Poginuo si pomažući unesrećenima - prevozeći hranu u svom automobile. Sada smo ostali mi, tvoji ožalošćeni roditelji, s tvojom suprugom i tvojom djecom: Tala, 11; Dana, 8; Naja, koja je stalno pitala za tebe na svoj četvrti rođendan; i beba Yazan, koja je imala samo pet mjeseci kada si ubijen.

Još nosim tvoju majicu u ovom kampu za raseljenike u Al-Mawasiju, gdje su nam sve četiri smještaja uništena. Nosim je samo da osjetim tvoj miris, da osjetim tvoje prisustvo.

Mogao si razumjeti kako se osjećam samo gledajući me.

Abdullahu Haidaru al-Astalu (19) od brata Mohammada Al-Astala (16):

Mom bratu Abdullahu - mom starijem bratu, mom prijatelju. Naši roditelji ne mogu da govore. Shrvani su. Zato pišem u ime svih nas, jer je rana još veoma svježa. Poginuo si kada je Izrael bombardovao Al-Mawasi 8. aprila 2025. Tvoja krv se još vidi na plastičnoj foliji šatora.

U to vrijeme, ostatak porodice se vratio u Khan Younis. Ti si ostao u Al-Mawasiju zbog posla. Posljednji put smo te vidjeli pet dana prije nego što si poginuo. A sada smo ponovo raseljeni - na isto mjesto gdje si ti ubijen. Kao da si još uvijek ovdje, hodaš među nama.

“Tvoja krv se još vidi na plastičnoj foliji šatora.“

Mohammad al-Astal

Nisi bio samo brat; bio si naš stup. Studirao si informacione tehnologije dok si radio da izdržavaš porodicu.

Naša majka još čuva krvavi komad tvoje odjeće. Kaže da osjeća tvoj miris u njoj. Otac stalno plače. Svijet je postao crn kada si nas ostavio.

Naša sestra Hala je upravo diplomirala na univerzitetu. Lina ima 14 godina. Tala ima 12. A ja – ja pokušavam biti jak, ali život je umro s tobom. Za nas nema Kurban-bajrama. Nema slavlja. Samo nepodnošljivo odsustvo.

Mohamed Solaimane