U nedavnoj javnoj izjavi američki predsjednik Donald Trump nazvao je tekući rat u Gazi "brutalnim sukobom" i izrazio nadu da će Hamasovo oslobađanje izraelsko-američkog taoca Edana Alexandera označiti početak njegovog kraja.

"Nadam se da je ovo prvi od tih konačnih koraka potrebnih za okončanje ovog brutalnog sukoba", rekao je Trump, priznajući uloge Katara i Egipta u posredovanju u postizanju dogovora.

Alexander, 21-godišnji izraelski vojnik iz New Jerseyja, bio je zarobljen od 7. oktobra 2023. Njegovo oslobađanje, koje je omogućio Međunarodni komitet Crvenog križa i koordinirao privremenim prekidom izraelskih napada, široko je shvaćeno kao simbolična pobjeda Trumpove administracije.

Uprkos ovom razvoju događaja, izraelski premijer Benjamin Netanyahu brzo je pojasnio da je pauza u borbama bila privremena i taktička - usmjerena isključivo na osiguranje Alexanderovog sigurnog povratka. Nije označila šire primirje.

Potvrdio je da će se izraelski rat u Gazi intenzivirati sve dok se Hamas potpuno ne demontira.

Ali šta to zaista znači?

Dolazeći od čovjeka koji je Netanyahuu nekada pružao gotovo nekontroliranu podršku, od preseljenja američke ambasade u Jerusalem, preko smanjenja finansiranja UNRWA-e, do isporuke beskrajnog toka razornog oružja, Trumpov poziv na suzdržanost može izgledati kao pukotina u onome što je nekada bio neraskidiv savez.

Pa ipak, za mnoge Palestince, uključujući i moju porodicu, koji su i dalje zarobljeni i gladni pod opsadom u Gazi, pitanje nije šta Trump kaže. Pitanje je hoće li se išta promijeniti.

Zasad nema naznaka da hoće.

Netanyahu ostaje prkosan. Njegova vlada nastavlja s proširenom vojnom operacijom, nastavljajući raseljavati više od dva miliona Palestinaca u manje, sve nenastanjivije zone. Pomoć u hrani ostaje strogo ograničena, što znači da gladovanje nije nusprodukt rata, već metoda ratovanja.

Ovo nije ponašanje vlade koja se priprema za okončanje rata. To je ponašanje onoga koji patnju vidi kao strategiju.

I ne zaboravimo ko je Netanyahu. On ne samo da vodi rat - on se bori za svoj politički opstanak. Njegova krhka koalicija izgrađena je na krajnje desničarskim partnerima koji uništenje Gaze ne vide kao kolateralnu štetu, već kao cilj. Za njega, povlačenje bi moglo značiti kolaps njegove vlade ili krivično gonjenje.

Trumpove motivacije, u međuvremenu, duboko su sumnjive. Njegov nedavni prijedlog da bi SAD mogao "ponovo razviti" Gazu miriše na kolonijalnu fantaziju, gdje palestinsko razaranje postaje investicijska prilika. Njegov poziv na okončanje rata možda se manje odnosi na mir, a više na pozicioniranje: za poslovni dogovor, diplomatsku igru ​​ili optiku kampanje prije posjete regiji.

Ne znamo. Ali znamo ovo – Trumpa nije briga za nas, Palestince.

Ipak, čak je i simbolički pritisak važan.

Činjenica da ličnost poput Trumpa sada javno izražava zabrinutost signalizira rastuću nelagodu u zapadnim prijestonicama. Kako se humanitarna katastrofa u Gazi produbljuje i dokazi o ratnim zločinima postaju sve neosporniji, čak su i najvjerniji saveznici Izraela prisiljeni da se rekalibriraju.

Historija se ponavlja

Ako vam se ova dinamika čini poznatom, to je zato što jeste. Američki predsjednici imaju dugu historiju izražavanja retoričke zabrinutosti, a istovremeno održavaju materijalnu podršku režimima optuženim za zločine. Od podrške Ronalda Reagana Saddamu Husseinu tokom iransko-iračkog rata – čak i kada je korišteno hemijsko oružje – do prodaje oružja Billa Clintona Egiptu dok je suzbijao neistomišljenike, američki stav je često davao prioritet strateškim savezima nad ljudskim pravima.

Barack Obama, koji je često govorio o miru, nadgledao je rekordnu vojnu pomoć Izraelu i pružao diplomatsku podršku tokom prethodnih napada na Gazu 2012. i 2014. godine. I te ratove je obilježila nesrazmjerna sila i široko rasprostranjena patnja civila – završili su bez stvarne odgovornosti.

Ovaj obrazac – javno osudi, privatno naoružaj – upravo je ono što omogućava liderima poput Netanyahua da istraju. Nije nov. Ali njegove posljedice se sada odvijaju u stvarnom vremenu, uživo se prenose od Rafaha do Ramale.

Šta će se desiti sljedeće?

Postoji nekoliko vjerovatnih scenarija:

Nastavak rata – najvjerovatniji ishod. Netanyahu intenzivira rat, s ciljem uspostavljanja pune kontrole nad Gazom. Trumpove izjave pune naslovnice, ali ne slijede stvarne promjene politike. Glad se produbljuje. Genocidni napadi eskaliraju. Globalno ogorčenje raste. Ali Izrael sve nastavlja nekažnjeno.

Djelimični prekid vatre – pod međunarodnim pritiskom, Izrael pristaje na privremene ili lokalizirane pauze – možda da oslobodi više talaca ili dozvoli ograničenu pomoć. Ali ratni napori se nastavljaju. Potpuna kontrola nad Gazom postaje sljedeći cilj. Gesta je više stvar optike nego pravde.

Iznenadna promjena SAD-a – najmanje vjerovatno. Trump (ili američka administracija u širem smislu) mogao bi uvjetovati ili obustaviti vojnu pomoć, konačno primjenjujući značajan pritisak. Ali do sada nema signala – retoričkog ili stvarnog – da će se to dogoditi.

Pa šta je najvjerovatnije?

Nažalost, nastavak rata.

Jer Netanyahu ovo vidi kao egzistencijalno – ne za Izrael, već za sebe. A ohrabren je decenijama zapadne šutnje. Osim ako se ta šutnja ne pretvori u posljedicu, nema razloga stati. Trumpove riječi možda zvuče drugačije, ali ne nose nikakvu prijetnju. A bez prijetnje nema ni utjecaja.

 Možda će, pod rastućim globalnim negodovanjem, Izrael biti prisiljen da dozvoli više humanitarne pomoći. Možda će to smanjiti intenzitet bombardovanja. Ali Gaza će ostati pod opsadom, a život za Palestince će ostati neizdrživ – namjerno.

Da je Trump zaista želio zaustaviti brutalnost, mogao bi djelovati. Mogao bi zamrznuti vojnu pomoć. Mogao bi prekinuti diplomatsko pokriće. Mogao bi prestati naoružavati režim koji izgladnjuje civile.

Ali dok se to ne dogodi, Gaza će nastaviti gorjeti.

A Palestinci – među ostalim i moja porodica – ostat će gledajući kako svijet raspravlja o tome jesu li naši životi vrijedni spašavanja.