Na Međunarodni dan prijateljstva, koji se širom svijeta obilježava 30. jula, ljudi su objavljivali dirljive poruke, označavali (“tagovali”) prijatelje i dijelili nostalgične fotografije iz prošlosti.
To je dan koji je zvanično priznala Generalna skupština Ujedinjenih nacija 2011. godine, a čiji korijeni sežu do 1958. godine, kada je Svjetska križarska misija prijateljstva predložila poseban dan koji bi bio posvećen proslavljanju vrijednosti prijateljstva.
Cilj ovog dana je da podstakne ljude širom svijeta da cijene svoje prijatelje, izraze zahvalnost i ojačaju veze s njima. Ali u današnjem svijetu hiperpovezanosti i digitalnih gestova krije se dublje pitanje: Da li smo sada zaista povezaniji ili usamljeniji nego ikada?
Uprkos blještavom nizu društvenih mreža, aplikacija za razmjenu poruka i videopoziva koji su revolucionirali način na koji komuniciramo, stručnjaci upozoravaju da možda miješamo povezanost s pravim zajedništvom.
„Ljudi su društvena bića. Potrebna im je interakcija licem u lice, da se gledaju u oči, da se dodiruju, da budu fizički prisutni“, kaže Fazilet Seyitoglu, klinička psihologinja, za TRT World.
Seyitoglu je provela više od decenije istražujući psihološki utjecaj digitalnog angažmana i napisala nekoliko knjiga o emocionalnom blagostanju. Ona komentira različite načine socijalizacije i njihov utjecaj na ljude.
„Ljudi djeluju društveno; komuniciraju na Facebooku, Twitteru, Instagramu. Ali to nisu vrste interakcija koje ispunjavaju dušu“, kaže ona. „Kada vas srce boli ili vam je potreban neko da sjedi pored vas u tišini, nijedna aplikacija ne može pružiti takvu vrstu druženja.“
Paradoks vremena povezanosti
S gotovo pet milijardi ljudi online i više od 2,5 milijardi koji svakodnevno koriste društvene mreže, čovječanstvo je digitalno umreženije nego ikad prije. Ali studije pokazuju porast usamljenosti, posebno među mladim odraslim osobama.
U istraživanju iz 2022. godine koju je vodio psiholog Eric J. Moody, univerzitetski studenti koji su često učestvovali u razgovorima licem u lice prijavili su niže nivoe i društvene i emocionalne usamljenosti.
Nasuprot tome, korisnici interneta koji su provodili mnogo vremena online osjećali su manju socijalnu, ali veću emocionalnu usamljenost – prazninu koju nijedno skrolovanje ne može da ispuni.
Seyitoglu ukazuje upravo na ovaj paradoks.
„Digitalni svijet se brzo kreće. Ljudi traže zadovoljstvo, potvrdu i trenutno ispunjenje. To je prostor kojim ne upravlja empatija, već ego. Zato i dolazi do slabljenja pravih, uzajamnih prijateljstava“, kaže ona.
Problem, dodaje Seyitoglu, ide dublje od vremena provedenog pred ekranom. „Gubimo nešto sveto, vrijednosti istočnih društava koje su naglašavale zajednicu, porodicu i dugoročne veze. Danas se više radi o nama samima. Trenutno zadovoljstvo. Život u samoći. A ljudska duša gladuje“, kaže ona.
Da bi oslikala razliku, daje jasan primer: u kriznim trenucima virtuelni prijatelji ne mogu da zamijene stvarne. Razlozi za takvo nešto mogu biti različiti, ali rezultat je isti.
„U vremenima krize, vaš prijatelj na Facebooku ne može doći na vaša vrata. Oni žive na drugoj strani svijeta. Bez obzira na to koliko lajkova dobijete, to se ne može porediti s nekim ko vas drži za ruku dok plačete.“
Njena zabrinutost nije samo filozofske prirode. Studije Engelberga i Sjöberga (2004) povezale su visoku upotrebu interneta sa nižom socijalnom prilagodbom i emocionalnom inteligencijom.
Studija Yaoa i Zhonga iz 2014. godine otkrila je da ovisnost o internetu zapravo može uzrokovati usamljenost, a ne ublažiti je.
Poziv da ponovo otkrijemo jedni druge
Šta da radimo u svijetu preplavljenom digitalnom bukom i površnim interakcijama?
„Pravo prijateljstvo može početi online“, kaže Seyitoglu, „ali mora da raste u stvarnom svijetu. Pravo prijateljstvo zahtijeva žrtvu, vrijeme i fizičko prisustvo. Bez toga, rizikujemo da postanemo stranci, čak i sami sebi.“
U društvu u kojem čak i stariji sve više traže utjehu u ekranima, Seyitoglu poziva na povratak osnovama: zajedničkim obrocima, stvarnim razgovorima i spontanim posjetama.
Kako globalni nivoi usamljenosti rastu – neke vlade su ih već prepoznale kao krizu javnog zdravlja – njene reči odjekuju snažno.
„Dodir je ljudski. Kontakt očima je iscjeljujući. Moramo zapamtiti da biti viđen nije isto što i biti poznat“, dodaje ona.
U svijetu kuriranih priča i filtera, možda najradikalnija stvar koju možemo učiniti je da se pojavimo – bez filtera – jedni za druge.
Zato, dok danas skrolujete objave prijatelja, razmislite o tome da ugasite ekran i nazovete nekoga — ili još bolje, da se sretnete s njim uživo. Jer iako digitalni svijet obećava povezanost, istinska pripadnost se nalazi u fizičkom prisustvu druge osobe.
Povodom Međunarodnog dana prijateljstva, Seyitoglu šalje tihu, ali hitnu poruku:
„Svaka sekunda koju uložimo u digitalni život, oduzima od našeg društvenog života. A na kraju ćemo to siromaštvo osjetiti — ne na mrežama, već u srcu.“
