Prije pet godina, zvuk ezana unutar Aja Sofije označilo je historijsku prekretnicu u savremenoj historiji Turkiye. Dana 10. jula 2020. godine, predsjednik Turkiye Recep Tayyip Erdogan potpisao je dekret kojim se Aja Sofija ponovo otvara za muslimanske vjernike.
„Slomite lance i otvorite Aja Sofiju“ bio je slogan koji su uzvikivali svi prisutni tog dana. Stotine hiljada vjernika okupilo se na prvu džuma-namaz nakon otvaranja i klanjali su i po ulicama, jer su prostorije Aja Sofije bile prepune.
jula, na petu godišnjicu ponovnog otvaranja, žar je bio jednako snažan kao i tada. Unutar veličanstvene građevine od 65.000 kvadratnih metara, hiljade vjernika ponovno su se okupile u zoru radi sabah-namaza.
Dok je blaga svjetlost izlaska sunca obasjavala antičku kupolu, mnogi su se prisjećali dugog iščekivanja koje je prethodilo tom trenutku.
„Aja Sofija nije samo džamija“, kaže profesor Erhan Afyoncu, istaknuti historičar i rektor Nacionalnog univerziteta odbrane u Istanbulu.
„To je simbol osvajanja. I sada je na pitanje koje je decenijama tinjalo u srcima generacija – ‘Zašto je naši lideri ne otvore?’ – konačno dat odgovor“, rekao je za TRT World.
Rekonverzija Aja Sofije ispunila je dugogodišnju težnju nakon što je najviši sud Turkiye poništio presudu iz 1934. godine kojom je Aja Sofija pretvorena u muzej.
„Ovo je bio jedan od davno priželjkivanih snova turske desnice, nacionalističkih i konzervativnih slojeva društva“, kaže profesor Afyoncu.
„Još od naše mladosti, pa i ranije, ideja da Aja Sofija ostaje zatvorena za ibadet doživljavala se kao nešto nedovršeno, kao praznina u našem nacionalnom duhu“, dodaje on.
Za mnoge, taj trenutak imao je i duboko duhovno značenje i historijsku potvrdu. Nije se radilo samo o pravnoj odluci – za mnoge u Turkiye to je bilo ostvarenje duboko ukorijenjene kulturne težnje.
Probuđeno sveto naslijeđe
Izgrađena 537. godine pod vladavinom bizantskog cara Justinijana I, Aja Sofija je gotovo hiljadu godina služila kao najveća katedrala istočnog kršćanstva.
Ta se era dramatično promijenila kada je sultan Mehmed II osvojio Konstantinopolj 1453. godine, predvodio prvu džumu u bivšoj bazilici i pretvorio je u džamiju, čime je simbolično obilježio uspon Osmanskog Carstva i novi islamski identitet grada.
“Aja Sofija nije samo postala džamija kada ju je sultan Mehmed preobrazio, već je postala pečat osvajanja“, kaže profesor Afyoncu. „Generacije su je uvijek tako tretirale, smatrajući njenu svetost nerazdvojnom od našeg historijskog naslijeđa.“
Gotovo pet stoljeća, džamija je bila kamen temeljac vjerskog i političkog života Osmanskog Carstva. Međutim, 1934. godine, Republika Turkiye ju je preklasificirala u muzej. Ipak, ostala je UNESCO-ova svjetska baština i globalni kulturni simbol.
Pravni temelj za ovu promjenu postavila je jednoglasna odluka Turskog državnog savjeta, koji je poništio dekret kojim je Aja Sofija pretvorena u muzej.
Predsjednik Erdogan potpisao je zvanični nalog kojim je vlast nad objektom prenesena Direkciji za vjerska pitanja, te je službeno ponovo otvorena pod svojim historijskim imenom: Ayasofya-i Kebir Cami-i Serifi, Velika džamija Aja Sofija.
Preplavljen emocijama, Erdogan te noći nije spavao sve do svitanja, na dan otvaranja Velike džamije Aja Sofija. Era poniženja, kako je on to smatrao, bila je okončana.
„Peticija: 46 metara duga“
„Ovo nije nešto što se pojavilo u posljednjih deset godina“, dodaje Afyoncu.
Prema njegovim riječima, želja da se Aja Sofija ponovo pretvori u džamiju postoji od 1950-ih godina. Važne ličnosti poput poznatog pjesnika Necipa Fazila, pisca i državnika Osmana Yuksel Serdengectija, te političkog historičara Fahira Armaoglua o tome su pisali s velikom strašću.
„1960-ih godina, 3.000 ljudi u Bursi potpisalo je peticiju dugu 46 metara i poslalo je u Parlament. Stizale su peticije i iz Erzuruma. Novine su objavljivale javne pozive. Ovo nije bio samo politički čin, već i kulturni, pa čak i emotivni“, dodaje Afyoncu.
Prisjeća se rahmetli profesora Haluka Dursuna, koji je pričao kako su mladi ljudi potajno ulazili u Aja Sofiju da bi klanjali, često pritvarani zbog tih tihih činova otpora.
„Jedan mladić izveden je pred sud i upitan: ‘Zašto si molio u muzeju?’ Odgovorio je: ‘Čuo sam ezan s minareta. Kad postoji minaret i poziv na molitvu, pretpostavio sam da je to džamija.’ Drugi je rekao: ‘On je stajao na molitvu, a nisam želio da klanja sam, pa sam mu se pridružio da bismo formirali džemat.’ Sudija ih je oslobodio. Ti trenuci pokazuju koliko je osjećaj bio snažan.“
Afyoncu dodaje da je njegov rahmetli djed molio za Adnana Menderesa do 1970-ih, u znak zahvalnosti što je ezan vraćen u originalni arapski oblik.
„Ovi gestovi su puno značili ljudima vjere. Ista ta važnost pratila je Aja Sofiju.“
Balansiranje vjere i naslijeđa
Od kada je ponovo klasifikovana, Aja Sofija i dalje funkcioniše kao džamija i kao kulturno naslijeđe. Muslimanske molitve se održavaju pet puta dnevno, dok nemuslimanski posjetioci i dalje mogu ulaziti u određeno vrijeme.
Međutim, balansiranje njene vjerske funkcije sa očuvanjem ostaje osjetljivo, jer se neki hrišćanski mozaici privremeno prekrivaju tokom molitvi.
U mramornim odjecima njenih molitvenih dvorana, naslijeđe iz 1453. godine i dalje živi, oživljeno ne samo zakonodavstvom ili arhitekturom, već kolektivnom vjerom i trajnim snovima nacije.
Javna reakcija unutar Turkiye uglavnom je bila olakšanje i ponos.
U svom inauguralnom govoru tokom džume 2020. godine, predsjednik Erdogan je izjavio:
„Ponovno otvaranje Aja Sofije je dar našoj generaciji od naših predaka. To je pečat osvajanja i zastava našeg duhovnog naslijeđa.“
Pet godina kasnije, Ayasofya-i Kebir Cami-i Serifi stoji ne samo kao mjesto bogosluženja, već i kao snažan simbol složenog identiteta Turkiye — povezujući prošlost i sadašnjost, vjeru i kulturu, sjećanje i nacionalni suverenitet.
