U iznenađujućoj izjavi tokom sastanka s izraelskim premijerom Benjaminom Netanyahuom, predsjednik Sjedinjenih Američkih Država Donald Trump najavio je da će u subotu, 12. aprila, započeti direktni pregovori na visokom nivou između SAD-a i Irana u vezi s iranskim nuklearnim programom. Iako je Teheran nedavno odbacio mogućnost direktnih pregovora, Trump je izrazio optimizam u pogledu postizanja potencijalnog sporazuma, naglašavajući da su druge opcije daleko nepovoljnije. Ova najava predstavlja značajnu promjenu kursa, posebno imajući u vidu Trumpovo jednostrano povlačenje iz nuklearnog sporazuma iz 2015. godine, koje se dogodilo 2018. godine. Sve se dešava usred sve intenzivnijih međunarodnih spekulacija o mogućim izraelskim vojnim akcijama, potencijalno uz podršku SAD-a, u slučaju neuspjeha diplomatskih napora.
Nakon Trumpove izjave, iranski ministar vanjskih poslova Abbas Araghchi potvrdio je njegovu tvrdnju putem objave na platformi X, ali je naglasio da će sastanak biti indirektan. U svojoj objavi Araghchi je naveo: „Iran i SAD će se sastati u Omanu u subotu na visokom nivou, ali kroz indirektne razgovore. To je prilika koliko i test. Lopta je na strani Amerike.“
U skladu s navedenim izjavama, prva runda pregovora između Teherana i Washingtona održana je u subotu, 12. aprila, u glavnom gradu Omana – Muskatu. Iransku delegaciju predvodio je Abbas Araghchi, dok je američku delegaciju vodio Steve Whitkoff, specijalni izaslanik predsjednika SAD-a za pitanja Bliskog istoka. Prema dostupnim izvještajima, obje strane postigle su saglasnost o nastavku diplomatskih angažmana i konsultacija, a obje delegacije su atmosferu ove runde razgovora okarakterisale kao konstruktivnu i pogodnu za dalji dijalog.
Bijela kuća je u pisanoj izjavi povodom razgovora između SAD-a i Irana saopćila da je Steve Whitkoff, specijalni izaslanik predsjednika SAD-a za pitanja Bliskog istoka, održao veoma pozitivne i konstruktivne razgovore s iranskim ministrom vanjskih poslova Abbasom Araghchijem, a domaćin sastanka bio je omanski ministar vanjskih poslova Badr bin Hamad al-Busaidi.
U međuvremenu, američki ministar odbrane Pete Hegseth je u intervjuu za Fox News, u nedjelju 13. aprila 2025. godine, komentarisao ishod pregovora i potvrdio da je predsjednik Trump u potpunosti posvećen sprečavanju Irana da razvije nuklearno oružje. On je istakao da predsjednik već dvije decenije dosljedno zastupa taj stav i da ostaje čvrst u svojoj poziciji. Hegseth je naglasio da Trump traži rješenje putem diplomatije, zbog čega je odlučio da se lično angažuje u pregovorima. Nedavne razgovore ocijenio je kao pozitivan korak i pohvalio Stevea Whitkoffa za njegov efikasan angažman tokom pregovora. Iako je izbjegao davanje konkretnih prognoza, priznao je da, ukoliko diplomatija ne donese rezultate, druge opcije – uključujući i vojnu akciju – ostaju otvorene kako bi se spriječilo da Iran dođe do nuklearnog oružja.
Kako su Rusija i Kina pristupile ovom pitanju?
Nakon potvrde početka pregovora između Irana i Sjedinjenih Američkih Država, glasnogovornik Kremlja Dmitrij Peskov objavio je da Rusija podržava planirane indirektne nuklearne pregovore između SAD-a i Irana u Omanu. Peskov je istakao da Rusija polaže nadu u to da će ovi razgovori pomoći u smanjenju tenzija između dviju zemalja.
Obraćajući se novinarima u utorak, Peskov je ponovio da Rusija podržava diplomatsko rješenje zasnovano na političkim mjerama. „Znamo da su određeni kontakti, direktni i indirektni, planirani u Omanu. I, naravno, to možemo samo pozdraviti, jer bi to moglo dovesti do deeskalacije tenzija oko Irana“, izjavio je.
S druge strane, zamjenik ministra vanjskih poslova Rusije Andrej Rudenko jasno je dao do znanja da Rusija neće pružiti vojnu pomoć Iranu u slučaju rata sa Sjedinjenim Državama. Govoreći članovima Donjeg doma ruskog parlamenta, Državne dume, 8. aprila, Rudenko je rekao: „U takvom scenariju Rusija nije obavezna pružiti vojnu pomoć. Smatram da bismo radije izbjegli takvu situaciju zbog katastrofalnih posljedica koje bi mogla imati po region. Ne želimo biti uvučeni u još jedan sukob u regionu.“
Nakon pregovora, zamjenik ministra vanjskih poslova Rusije Andrej Rudenko izjavio je u intervjuu za RIA Novosti u ponedjeljak, 14. aprila 2025. godine, da Rusija dosljedno procjenjuje svaki pregovor na osnovu njegovih rezultata. Napomenuo je da, prema njegovim saznanjima, razgovori treba da se nastave sljedeće sedmice, te da se stoga očekuju konkretni rezultati. Pozdravio je samu činjenicu da se takvi pregovori održavaju i dodao da bi pozitivni ishodi bili razlog za zadovoljstvo.
Nakon najave predstojećih indirektnih nuklearnih pregovora između Sjedinjenih Država i Irana u Omanu, Kina je izrazila svoju podršku razgovorima, istovremeno pozivajući SAD da pokaže iskrenost u svom angažmanu prema Teheranu. Glasnogovornik Ministarstva vanjskih poslova Kine Liu Jian naglasio je da SAD, koji se jednostrano povukao iz Zajedničkog sveobuhvatnog akcijskog plana (JCPOA), treba da preuzme odgovornost za trenutni zastoj i pokaže političku iskrenost. „Kao zemlja koja se jednostrano povukla iz JCPOA-e i doprinijela trenutnoj blokadi, Sjedinjene Države moraju pokazati političku iskrenost, uključiti se u dijalog i konsultacije zasnovane na međusobnom poštovanju, te odustati od upotrebe sile i taktika maksimalnog pritiska“, izjavio je Liu. On je ponovio čvrsto kinesko uvjerenje da se pitanje iranskog nuklearnog programa mora rješavati političkim i diplomatskim sredstvima kao jedinim ispravnim putem. „Kina čvrsto vjeruje da se pitanje iranskog nuklearnog programa mora rješavati političkim i diplomatskim sredstvima kao jedinom ispravnom opcijom“, rekao je.
S obzirom na izjave koje dolaze iz Rusije i Kine, očigledno je da obje zemlje naglašavaju važnost diplomatije u rješavanju ovog pitanja, dok istovremeno izbjegavaju otvoreno zauzimanje strana. Zašto onda Rusija i Kina biraju oprezan pristup? Drugim riječima, šta iransko nuklearno pitanje znači za ove dvije sile?
Zašto Kina i Rusija preferiraju ostati neutralne po pitanju iranskog nuklearnog pitanja?
Kako iransko nuklearno pitanje i dalje ostaje jedno od najosjetljivijih područja međunarodne diplomatije, pozicije Kine i Rusije postaju sve uticajnije. Kao stalne članice Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija, i Peking i Moskva nisu samo formalni učesnici u pregovorima, već i ključni akteri sposobni da oblikuju sam proces.
U tom kontekstu, odnos između Irana i Kine, iako se ponekad opisuje kao strateško partnerstvo, u stvarnosti se pokazuje kao definisan i pragmatičan, kada se uzmu u obzir prioriteti kineske vanjske politike i njena težnja ka tome da postane globalna sila. Pristup Kine Bliskom istoku temelji se prvenstveno na geoekonomskim ravnotežama i strateškom strpljenju u globalnim okvirima, a ne na regionalnom nadmetanju. Stoga, kada se ocjenjuju odnosi između Irana i Kine, ključno je pažljivo razmotriti šire strateške prioritete Kine na Bliskom istoku i koliki značaj Iran zauzima u toj slici.
Prije svega, Kina bilo kakve nagle poremećaje koji bi mogli ugroziti ekonomsku integraciju i kontinuitet međunarodne trgovine vidi kao štetne po vlastite interese u utrci s SAD-om za globalnu dominaciju. Kao rezultat toga, Peking je oprezan u odnosima s akterima na Bliskom istoku koji bi mogli eskalirati tenzije, dok s druge strane razvija dublja partnerstva s državama koje daju prednost stabilnosti i nude visoke ekonomske prinose. U tom smislu, značajno je napomenuti da sveobuhvatni sporazum o saradnji na 25 godina, potpisan s Iranom 2021. godine, još nije postigao značajan napredak. Iz perspektive Pekinga, birokratske prepreke, spori procesi implementacije i neizvjesnosti u vezi s investicijskom sigurnošću ograničavaju njegovu spremnost da uspostavi duboke ekonomske veze s državama poput Irana. Kineska vanjska politika teži brzim rezultatima, nastojeći svaki dogovor što prije pretočiti u ekonomske koristi; stoga je kineska strategija stranih ulaganja utemeljena na visokoj efikasnosti i niskom riziku. Iran, u svom trenutnom stanju, ne ispunjava te kriterije.
U odnosu s Teheranom, Peking nastoji ojačati svoj imidž „odgovorne velike sile“ u međunarodnom sistemu, istovremeno gradeći globalni narativ koji daje prednost multilateralizmu i diplomatiji u odnosu na američki unilateralizam. Kinesko insistiranje na mirnoj prirodi iranskog nuklearnog programa i kritike jednostranih američkih sankcija ne samo da pružaju diplomatsku podršku Teheranu, već i dovode u pitanje legitimnost zapadnocentričnog međunarodnog poretka. Uloga Kine na ovom polju postala je izraženija od 2010-ih godina. Peking je odlučio igrati aktivnu ulogu u sprečavanju potencijalnih vojnih intervencija vezanih za iranske nuklearne aktivnosti i u očuvanju statusa quo na Bliskom istoku. U okviru svoje doktrine „uspona zasnovanog na stabilnosti“, koja predstavlja jedan od ključnih stubova kineske vanjske politike, nestabilnost u regiji koja je od vitalnog značaja za energetsku sigurnost predstavlja ozbiljnu prijetnju.
Stoga Kina preferira kontrolisan pristup iranskom nuklearnom programu — ravnotežu koja omogućava da tenzije postoje, ali bez eskalacije u otvoreni sukob. Ipak, također je jasno da Kina nije za to da Iran postane nuklearna sila. Peking zagovara svijet u kojem je broj nuklearno naoružanih zemalja ograničen, jer smatra da bi pojava nove nuklearne sile ne samo potkopala međunarodne režime kontrole naoružanja, već bi mogla izazvati regionalne trke u naoružavanju.
U tom pogledu, mogu se uočiti značajne razlike između kineskih i ruskih stavova o Iranu. Dok Moskva vidi mogući scenario u kojem međunarodni poredak rapidno kolabira, Peking preferira kontrolisanu transformaciju postojećeg sistema. U tom kontekstu, primarni politički cilj Rusije jeste da oslabi uticaj Evrope u vezi s iranskim nuklearnim pitanjem i učvrsti vlastitu poziciju kao dominantnog aktera u tom području. Nakon sistemskog raskida sa Zapadom, Moskva nastoji prevazići međunarodnu izolaciju i pozicionirati se kao alternativni diplomatski kanal. Ova politika ne predstavlja samo pokušaj da se ostvari geopolitička prednost, već je i dio šire strategije ekonomske otpornosti prema Zapadu.
Dok je ruska invazija na Ukrajinu predstavljala najveći sigurnosni izazov za Evropu od Drugog svjetskog rata, vijesti o obnovljenim pregovorima između Irana i Sjedinjenih Američkih Država otvorile su nove mogućnosti za Rusiju. S jedne strane, Rusija opravdava rat u Ukrajini kao dio strategije odbrambene sigurnosti u odgovoru na širenje NATO-a, a s druge strane, kao stalna članica Vijeća sigurnosti UN-a, igra značajnu ulogu u iranskom nuklearnom pitanju. U posljednjih nekoliko godina, Moskva je stekla uticaj približavanjem određenim frakcijama i stvaranjem raskola unutar struktura moći i tijela za donošenje odluka u iranskim sigurnosnim i vojnim institucijama. Taj uticaj je dostigao nivo na kojem rješavanje iranske nuklearne krize bez ruskog angažmana djeluje gotovo nemoguće.
Kao što je bivši predsjednik Obama pohvalio važnu ulogu Vladimira Putina u postizanju nuklearnog sporazuma iz 2015. godine, jasno je da nuklearno naoružan Iran možda i nije u skladu s ruskim interesima. Ipak, sama prijetnja iranske nuklearizacije stvorila je krizu koju je Rusija iskoristila kao efikasan instrument pritiska na Zapad — posebno zahvaljujući svom uticaju u iranskim strukturama odlučivanja i sposobnosti da upravlja krizom.
*Mišljenja izražena u ovom članku su autorova i ne odražavaju nužno uređivačku politiku TRT Balkan.
