Za Rezu Khosravnija, iranskog biznismena, ovo su teška vremena. Prošlog mjeseca svijet je bio na ivici dok su se Iran i Izrael međusobno gađali projektilima i bombama, a strah od šireg sukoba rastao.

Više od 900 ljudi ubijeno je u Iranu, uključujući civile koji su stradali u izraelskim zračnim napadima na stambene zgrade. Bombe su utihnule, a strah od nuklearne katastrofe jenjava. Ali Khosravni kaže da je prava šteta već počela.

„Imam osjećaj kao da gledam kako se historija ponavlja, samo s većim ulozima i manje mogućnosti za spas“, kaže on za TRT World, govoreći s margine nedavnog sajma trgovine u Urumqiju, Kina.

Khosravni koristi pseudonim i tražio je da se njegov pravi identitet ne otkriva kako bi zaštitio svoje poslovne kontakte.

On je na čelu porodične firme koja se bavi trgovinom i logistikom, a koja zavisi od uvoza i korištenja međunarodnih platnih sistema.

„Svijet vidi rakete. Mi vidimo prekinuta partnerstva, blokiranu robu i izgubljeno povjerenje.“

On je treća generacija koja vodi kompaniju, naslijedivši naslijeđe istrajnosti kroz revoluciju, rat i sankcije. Ali čak ni ta izgrađena otpornost ne može da izdrži najnoviju eskalaciju.

„Moj otac je vodio posao tokom rata između Irana i Iraka. Bio sam dijete tada, ali sjećam se tišine za večerom kada bi stigla vijest da je još jedna trgovačka ruta zatvorena, još jedan kontejner izgubljen na moru. Jednom mi je rekao: ‘U ratu, tvoja roba postaje talac, a partneri duhovi.’ Tada to nisam potpuno razumio. Sad razumijem.“

Od prvog talasa izraelskih napada 13. juna 2025. godine, više međunarodnih klijenata obustavilo je saradnju s njegovom kompanijom – mnogi od njih dugogodišnji partneri iz Centralne Azije, Istočne Evrope i Kavkaza.

„Ne povlače se zato što nas ne vole. Boje se. Boje se da bi i najmanja povezanost s Iranom mogla dovesti do zamrzavanja njihove imovine ili da im posao bude stavljen na crnu listu.“

Uticaj je bio brz i nemilosrdan. „Osiguranje za brodski transport je eksplodiralo. Premija za ratni rizik, koja je ranije iznosila 1,2 posto, sada je skočila na 4,7 posto. To je dovoljno da potpuno uništi profitne marže za mala i srednja preduzeća poput našeg.“

Bankarski sektor postao je logistička noćna mora.

„Čak i prije rata međunarodni transferi su bili teški. Sada su gotovo nemogući. SWIFT je slijepa ulica. Vratili smo se na korištenje „hawala“ mreža da bismo održali poslovanje“, kaže, misleći na neformalni sistem plaćanja koji se koristi u pojedinim azijskim zemljama.

„Kao da smo bačeni nazad u osamdesete, samo što sada imamo digitalni nadzor i još strožije restrikcije.“

Posljedice rata sada se osjete i unutar hodnika njegove firme.

„Neki od naših najboljih mladih kadrova, uključujući ljude s međunarodnim diplomama, daju otkaze. Jedan mi je nedavno rekao: ‘Više ne vidim budućnost za trgovinu ovdje.’ Nisam znao šta da odgovorim. Nije bio u krivu.“

Stanje na logističkoj strani postaje još gore. Kašnjenja se gomilaju. Kamioni koji dolaze iz Turkiye suočeni su s dodatnim inspekcijama. Granični prijelazi zagušeni su birokratijom i strahom. Dobavljači iz Kine i Indije – nekada pouzdani i fleksibilni – sada traže avansnu uplatu u cijelosti prije nego što isporuče išta.

„Čak ni za vrijeme Trumpovih sankcija nismo imali ovakav nivo sumnjičavosti. Kao da je svijet već odlučio da smo u ratu i da nam se ne može vjerovati.“

Skladišta su sve punija neprodatom robom. Nedavna pošiljka nara namijenjena Njemačkoj otkazana je u posljednjem trenutku. Razlog? „Nepredvidiv geopolitički rizik“, napisao je kupac.

Još jedan dogovor, koji se odnosio na isporuku bakrenih žica za Siriju, je zamrznut – ne zbog logistike, već zato što je banka kupca odbila obraditi transakciju koja uključuje iranskog pošiljaoca.

„Ovdje se ne radi samo o robi“, objašnjava. „Radi se o ljudima. O uposlenicima s porodicama. O mreži farmera, vozača i malih preduzeća koji zavise od nas. A niko od nas nema nikakvog uticaja na ono što se dešava.“

Ono što ga najviše pogađa jeste tišina međunarodne zajednice. „Svi gledaju rakete, snimke dronova, diplomatske blokade. Ali ko priča o trgovcima? O firmama koje su godinama gradile povjerenje – a koje je sada uništeno za nekoliko dana.“

Govori i o nedavnom razgovoru s partnerom iz Kazahstana, s kojim sarađuje već 15 godina. „Pozvao me da kaže da mora pauzirati svu saradnju. Ne zato što to želi, već zato što su mu banke poručile da ne smije procesuirati nijedan račun povezan s Iranom. Zvučao je kao da mu je žao, čak i postiđeno. Nisam mu mogao zamjeriti. Ali i dalje boli.“

Ovo nije prvi put da su se iranski trgovci morali prilagođavati pod pritiskom. Tokom rata između Irana i Iraka, njegov otac se okrenuo trampi: datule za autodijelove, šafran za gorivo. „Tada smo preživljavali bez novca. Sada izgleda kao da preživljavamo bez nade.“

Prisjeća se riječi svog oca iz najmračnijih dana osamdesetih: „U ratu, biznis je prvi koji pati i posljednji koji se oporavi.“

Te riječi danas zvuče istinitije nego ikad.

„Ne tražimo sažaljenje. Nikada ga nismo tražili. Ono što tražimo jeste priznanje – da iza svake politike i svakog zračnog napada stoje ljudi poput nas, koji se svaki dan trude da nešto održe u životu.“

Zastaje, pa dodaje: „Mi gradimo odnose, ne rakete. Ali trenutno se čini kao da svijet ne pravi razliku.“