Zemljotres jačine 8,8 stepeni po Richterovoj skali, jedan od deset najjačih ikada zabilježenih, pogodio je ruski Daleki istok rano u srijedu, što je dovelo do izdanja upozorenja na cunami širom pacifičkog regiona.

Iako su „cunamijski valovi“ zabilježeni u Japanu i na Aljasci, panika se proširila od Japana do američke savezne države Havaji. Vlade su pokrenule evakuaciju obalnih gradova koji su bili pod većim rizikom od potencijalno ogromnih valova koji bi mogli udariti u urbana područja.

Uprkos ogromnom naučnom napretku koji je omogućio ljudskoj vrsti da predviđa velike klimatske i prirodne katastrofe, uključujući cunamije, zemljotresi i dalje ostaju uglavnom nepredvidivi. Ne postoji tačan sistem za rano upozoravanje na zemljotrese, a svaki napredak u tom pravcu i dalje je minimalan.

Stručnjaci navode da je predviđanje zemljotresa „izuzetno teško“ zbog složenosti rasjednih linija – tačaka u kojima se ispod Zemljine površine susreću ogromne, nepravilno oblikovane ploče čvrste stijene, poznate kao tektonske ploče.

Ove ploče su u stalnom pokretu, iako se kreću izuzetno sporo, svega nekoliko centimetara godišnje. Njihovo kretanje pokreću struje u plaštu – sloju Zemlje koji se nalazi između jezgre i kore.

„Vrlo je teško izdvojiti jasan signal koji bi bio nagovještaj potencijalno katastrofalnog pomjeranja od uobičajene pozadinske buke koju stvara Zemljino kretanje“, kaže Kit Yates, viši predavač matematičke biologije na Univerzitetu u Bathu, Velika Britanija.

Razlikovati stvarne signale seizmičke aktivnosti od onih koje uzrokuju ljudske aktivnosti – poput građevinskih radova, gustog saobraćaja, pa čak i muzičkih koncerata – gotovo je nemoguće.

Naprimjer, američka pjevačica Taylor Swift održala je koncert u julu 2023. godine na stadionu sa 72.000 posjetilaca, što je izazvalo seizmičku aktivnost jednaku zemljotresu jačine 2,3 stepena.

Seizmolozi upozoravaju da zemljotresi ne pokazuju uvijek dosljedne znakove upozorenja ili prethodne naznake. Drugim riječima, geološke istraživačke institucije mogu godinama predano prikupljati podatke o seizmičkoj aktivnosti, a ipak propustiti veliki zemljotres jednostavno zato što nije bilo nikakvog upozoravajućeg znaka.

Nauka iza zemljotresa

Granice na kojima dolazi do međudjelovanja tektonskih ploča predstavljaju glavne zone u kojima se javljaju zemljotresi. Postoje tri osnovna tipa granica među pločama: divergentne, konvergentne i transformne.

Na divergentnim granicama, ploče se razmiču, stvarajući novu koru. Konvergentne granice uključuju sudaranje ploča, pri čemu se jedna ploča često potiskuje ispod druge.

Transformne granice – gdje ploče klize jedna pored druge u horizontalnom pravcu – najčešće su uzrok zemljotresa.

Zemljotresi nastaju kada naprezanje koje se akumulira duž ovih granica premaši čvrstoću stijena, što dovodi do njihovog pucanja i oslobađanja energije u obliku seizmičkih talasa.

Ako se seizmička aktivnost dogodi ispod okeanskog dna, u blizini naseljenih područja, može doći do pojave cunamija, s ogromnim valovima koji pustoše obalne krajeve.

Jačina zemljotresa, mjerena Richterovom skalom, odražava količinu oslobođene energije. Intenzitet zemljotresa osjeti se na površini i zavisi od faktora poput dubine žarišta i udaljenosti od epicentra.

Količina oslobođene energije varira: manji zemljotresi, koji se često javljaju, oslobađaju male količine energije i obično prođu neprimijećeno. Snažni zemljotresi, međutim, mogu osloboditi energiju jednaku hiljadama atomskih bombi, izazivajući katastrofalna razaranja.

Tehnološki napredak, poput mašinskog učenja i praćenja u stvarnom vremenu, unaprijedio je sposobnost seizmologa da otkriju obrasce i izdaju brza upozorenja – ali tek nakon što zemljotres započne.

Sistemi za rano upozoravanje na zemljotrese, poput onih u Japanu i Kaliforniji, koriste početne seizmičke talase da upozore stanovništvo nekoliko sekundi do nekoliko minuta prije nego što se podrhtavanje osjeti. Ovi sistemi detektuju već započete zemljotrese – ne predviđaju ih unaprijed.

Još jedna velika prepreka preciznom predviđanju jeste rijetkost snažnih zemljotresa. Zbog njihove nečeste pojave, nedostaje dovoljno podataka koji bi omogućili pouzdano razumijevanje potencijalnih prethodnih signala.

Stručnjaci smatraju da bi vlade, u nedostatku pouzdanih sistema za predviđanje zemljotresa, trebale uložiti napore u mjere ublažavanja posljedica. Te mjere uključuju jače građevinske propise, sanaciju postojećih objekata i edukaciju javnosti.