Nakon nasilnog napada automobilom tokom parade pobjede Fudbalskog kluba Liverpool u Premier ligi – incidenta u kojem je povrijeđeno 109 osoba, među kojima je najmlađa imala samo devet, a najstarija 78 godina – policija je preduzela neuobičajen korak. Već nakon nekoliko sati, objavili su ime osumnjičenog: Paul Doyle, 53-godišnji bijelac britanskog porijekla iz West Derbyja.
Među britanskim muslimanima zavladao je kolektivni osjećaj olakšanja. Jer surova je stvarnost sljedeća: da je napadač bio musliman, ili čak samo tamnoput, naslovi bi vrlo vjerovatno izgledali sasvim drugačije, a posljedice bi osjetila kompletna zajednica.
To smo već vidjeli. U augustu 2024. godine, lažne tvrdnje da je osumnjičeni za ubod nožem u Southportu bio migrant ili musliman izazvale su nasilne nerede širom Velike Britanije. Poslovnice u vlasništvu muslimana bile su mete napada. Hoteli u kojima su bili smješteni migranti također su napadnuti. A sve to zbog dezinformacija koje vlasti nisu uspjele pravovremeno demantirati. Na kraju se ispostavilo da napadač nije bio ni migrant ni musliman. Ali šteta je već bila učinjena.
Rano otkrivanje identiteta, uključujući i njegovo etničko porijeklo, vjerovatno je pokušaj da se zaustavi lavina internetskih špekulacija, koje se mogu brzo pretvoriti u opasnu dezinformaciju. Ipak, policija je bila jasna po jednom pitanju: iako su očevici tvrdili da je napad bio namjeran, incident se ne tretira kao teroristički čin.
Doyle je u međuvremenu optužen za više kaznenih djela, uključujući opasnu vožnju i namjeru da nanese teške tjelesne povrede. Ali ne i za terorizam.
Zato je odluka da se odmah objavi ime – Paul Doyle, bijelac i Britanac – bila značajna. Jasno je da policijske snage pokušavaju učiti na prethodnim greškama. Možda su napokon počeli shvatati da tišina i kašnjenje u komunikaciji samo hrane opasne narative. No i dalje ostaje ključno pitanje: zašto neko poput Doylea, za koga se tvrdi da je namjerno uletio automobilom u masu, ne bude tretiran kao terorista?
Zakon o terorizmu Velike Britanije iz 2000. godine daje jasnu definiciju: terorizam podrazumijeva upotrebu ili prijetnju ozbiljnim nasiljem nad ljudima, nanošenje štete imovini ili djela koja ugrožavaju život ili javnu sigurnost, kada su ta djela počinjena s ciljem uticanja na vlast, zastrašivanja javnosti ili promoviranja političkih, vjerskih, rasnih ili ideoloških ciljeva.
Ipak, iznova i iznova, čini se da se ta definicija primjenjuje selektivno.
Imali smo slučaj Saliha Khatera. U augustu 2018. godine, vozilom je uletio među grupu pješaka ispred zgrade britanskog parlamenta u Westminsteru, London. Brzo je uhapšen, zadržan prema Zakonu o terorizmu i osuđen na doživotnu kaznu zatvora. Nije imao nikakve veze s terorističkim organizacijama. Centralna džamija u Birminghamu potvrdila je da ga ne poznaju i da nije pokazivao znake radikalizacije. Ali bio je tamnoput, tražilac azila iz Sudana koji je kasnije postao britanski državljanin. To je, očigledno, bilo dovoljno.
Khaterov čin po nasilnosti i bezobzirnosti bio je gotovo identičan onome koji se pripisuje Doylu. No, dok je Khater odmah označen kao terorista, Doyle se tretira kao pojedinačni prestupnik, bez ikakve veze s ideologijom, psihološkim poremećajem ili društvenim kontekstom.
Pa, u čemu je stvar?
Politika identiteta
Nemoguće je ignorisati kako identitet počinioca – njegova rasa, vjera, klasna pripadnost i nacionalnost – oblikuje ne samo medijski narativ, nego i sam jezik koji se koristi za opisivanje zločina. Bijeli britanski identitet ne donosi samo društvene i političke privilegije, nego i određeni oblik „narativnog imuniteta“. Onog trenutka kada se izgovore te riječi, mediji, javnost i policija gotovo pa automatski posegnu za blažim izrazima: upotreba droga, problemi mentalnog zdravlja (Doyle je bivši marinac), izolirani incident.
Ali ako je 109 ljudi namjerno povrijeđeno, uključujući djecu, zar to nije teror? Zar oni koji su se zatekli u haosu nisu bili – terorisani?
Istina je da je termin terorista postao rasno obojen – terorizam se vrlo često naziva „islamističkim terorizmom“. Ta etiketa se zadržava gotovo isključivo kada je napadač tamnoput, musliman, rođen u inostranstvu ili sve troje istovremeno. U međuvremenu, nasilni bijelci gotovo se nikada ne opisuju tim istim izrazom, čak i kada njihova djela savršeno odgovaraju zakonskoj definiciji.
Ovaj dvostruki standard ne samo da iskrivljuje naše razumijevanje terorizma – on ga i ugrožava. Kada se terorizam prikazuje isključivo kao nešto što čine muslimani, tada prijetnja koja dolazi s ekstremne desnice postaje nevidljiva.
A ono što slijedi još je podmuklije. Ljudi s margina društva – muslimani, migranti, rasizirane zajednice – postaju dodatno stigmatizirani, prisiljeni da nose teret kolektivne krivice za zločine koje nisu počinili. A bijelci počinioci? Oni ostaju pojedinci, njihovi zločini se posmatraju kao lični neuspjesi, nikada kao sistemske prijetnje.
Ova nedosljednost u jeziku i reakciji nije samo frustrirajuća – ona je opasna. Ona iskrivljuje javno shvatanje onoga što terorizam zapravo jeste, i još važnije – ko sve može biti terorista. Dopušta da se čitave zajednice demoniziraju, dok se druge zajednice štite i izuzimaju.
Jezik ima težinu. Izrazi koje koristimo oblikuju pravosudni sistem, utiču na javno mnijenje i usmjeravaju političke odluke. Neprestano odbijanje da se nasilje bijelih počinilaca nazove terorizmom šalje zastrašujuću poruku: samo su neki životi vrijedni javnog bijesa. Samo neki postupci zaslužuju punu snagu zakona.
Ne treba nam više ljudi etiketiranih kao teroristi. Taj pojam nosi ogromne posljedice. Ali nam treba dosljednost – da ta etiketa ne postane sredstvo represije, usmjereno isključivo protiv određenih grupa.
Ako terorizam treba išta značiti, onda mora važiti za sve koji siju teror, a ne samo za one koji "izgledaju" kao teroristi. U suprotnom, ne branimo pravdu, već pristrasnost i predrasude zapakovane u zakonski jezik.
Zato se moramo zapitati: je li terorizam pitanje onoga što radite – ili onoga ko ga čini?
Dok na to pitanje ne odgovorimo iskreno, pravosudni sistem će ostati opasan koliko i pristrasan.
