Ubrzo nakon pada Bashara al-Assada, mnogi sigurnosni stručnjaci požurili su da otpišu vojnu prisutnost Rusije u Siriji. Sudbina vazduhoplovne baze Hmeymim i pomorske baze Tartus — jedinih ruskih vojnih instalacija izvan bivšeg SSSR-a — činila se povezanim sa sudbinom srušenog režima. Satelitske slike prikazale su rusko vojno osoblje kako brzo pakuje opremu u Hmeymimu, što je činilo potpunu eliminaciju ruske prisutnosti u Siriji gotovo izvjesnom.
Pad je iznenadio Moskvu, što je izazvalo brzu promjenu narativa u ruskim medijima i službenim odgovorima. U večernjoj informativnoj emisiji 9. decembra na ruskom kanalu Prvi postavljena je ton: "Iako je brza promjena vlasti došla kao iznenađenje, ono što je zaista zapanjujuće je potpuna paraliza volje koju je pokazao sirijski liderstvo i vojska." Sam predsjednik Vladimir Putin ojačao je ovaj narativ tokom svog godišnjeg emisije Direktna linija, naglasivši da je "Alepo pao pod napadom samo 350 militanata, dok je 30.000 vladinih trupa i pro-iranskih jedinica povuklo se bez borbe."
Međutim, Putin je brzo odbacio sugestije o ruskom porazu. Istakao je da je Moskva "suštinski ostvarila svoje ciljeve" u Siriji, sprečavajući uspostavljanje "islamskog kalifata" i sprječavajući teroriste da preuzmu vlast. Značajno je naglasio da novo liderstvo u Damasku ne bi trebalo biti označeno kao terorističko — pažljivo diplomatsko pozicioniranje koje će se pokazati ključnim u narednim pregovorima.
Dana 20. decembra, pojavila se vijest da je general-potpukovnik Nikolaj Jurijev podnio ostavku na mjesto šefa vojnog kontraobavještajnog odjela FSB-a. U intervjuu za TASS iz 2018. godine, Jurijev je opisao primarnu misiju svoje jedinice u Siriji kao osiguranje baza ruskih vazduhoplovnih snaga. Jurijev je otišao u vrijeme sve veće nesigurnosti u vezi sa ruskom vojnom prisutnošću u regionu.
U međuvremenu, turski ministar odbrane Yasar Güler napominje da ne vidi znakove potpune ruske povlačenja. Prema njegovim riječima, Rusija konsoliduje svoje vojne resurse sa različitih delova zemlje u dvije baze — vazduhoplovnu bazu Hmeymim u Latakiji i pomorsku bazu u Tartusu.
Dok je Moskva evakuisala neke diplomate, a ruski diplomati privatno diskutovali o mogućnosti potpunog vojnog povlačenja, baze pod ruskom kontrolom i dalje ostaju tačka pregovaračke moći — ne samo za Rusiju, već i za novo sirijsko liderstvo koje je svrglo Moskvinog dugogodišnjeg saveznika, režim Assada.
Sam Assad navodno je pobjegao kroz Hmeymim uz rusku pomoć 8. decembra, nakon što su posljednje vojne pozicije njegovog režima srušene.
Sada se pojavljuje složena slika iza kulisa. Prema The Economist-u, intenzivni pregovori su u toku između Rusije i Hayat Tahrir al Sham (HTS), koji je postao glavna snaga u novoj Siriji. Iznenađujuće, HTS pokazuje izuzetnu fleksibilnost u pogledu nastavka ruske vojne prisutnosti.
"Ne postoje crvene linije: ovo se zasniva na interesima, a ne ideologiji," citira The Economist izvor iz HTS-a koji je upoznat s pregovorima. Grupa nije isključila mogućnost održavanja ruskih baza i spremna je poštovati ruski 49-godišnji zakup luke Tartus, potpisan 2017. godine.
Ovaj obrat događaja može izgledati paradoksalno, s obzirom na dugogodišnju podršku Rusije Assadu. Međutim, bliže ispitivanje otkriva temeljnu logiku. Novi vlastodršci Sirije suočavaju se sa složenim izazovom. Potrebno im je međunarodno priznanje, a izolacija Talibana u Afganistanu služi kao upozorenje za HTS. Održavanje ruskih baza moglo bi postati pregovaračka karta za diplomatsko priznanje od Moskve, naročito jer zapadne zemlje i dalje oklevaju u vezi sa vladom u kojoj HTS — s obzirom na njegove prošle veze s Al-Qaidom — igra ključnu ulogu.
Kontinuirane aktivnosti Izraela predstavljaju još jedan faktor. Nedavni izraelski napadi na sirijske skladišta oružja — ne kao odgovor na napade HTS-a, već navodno kako bi spriječili potencijalne prijetnje izraelskoj teritoriji — dok su razumljivi, mogli bi natjerati HTS da dozvoli Rusiji da zadrži svoje baze u zamjenu za zaštitu od izraelskih napada.
Prisutnost terorističkih formacija u sjeveroistočnoj Siriji dodaje još jednu dimenziju. Ako SAD poveća podršku teroristima PKK/YPG, HTS bi mogao gledati na rusku vojnu prisutnost kao na korisnu protutežu američkom utjecaju u regionu.
Rusija je ponudila humanitarnu pomoć u zamjenu za nastavak pristupa bazama, ali nove vlasti traže opsežnije diplomatske i ekonomske veze kako bi okončale svoju izolaciju. Zanimljivo, Ukrajina, iako je u ratu s Rusijom, već je ponudila Siriji zalihe pšenice.
"Mi smo na prvom koraku pregovora u ovom trenutku. Ljudi se trude da zaustave krvoproliće; žele izgraditi novi život. Prisiljeni smo da popravimo odnose. Zemlja je mrtva. Ljudi su jako siromašni," objašnjava predstavnik HTS-a za The Economist.
U međuvremenu, neki ministri EU-a insistiraju da treba natjerati Ruse da napuste Siriju. Visoka predstavnica EU za vanjske poslove, Kaja Kallas, izjavila je da će se ovo pitanje razmatrati u razgovorima s novim sirijskim liderstvom. Međutim, stvarnost bi mogla biti složenija nego što evropski diplomati očekuju.
Za Rusiju, održavanje baza u Siriji ima strateški značaj. Baza Hmeymim igra ključnu ulogu u podršci ruskoj prisutnosti u Africi, dok pomorska baza Tartus osigurava prisutnost na Sredozemlju, što je posebno važno s obzirom na ograničen pristup kroz Crno more zbog Montreux konvencije koja ograničava prolaz vojnih brodova.
Dakle, uprkos raširenom antiruskom sentimentu među ratom umorenim Sirijcima, čini se da su nove vlasti spremne na pragmatičan pristup. HTS nastoji balansirati različite spoljne uticaje, a da se ne poravna potpuno s bilo kojom pojedinačnom silom. U ovoj složenoj igri, ruske baze bi mogle postati vredna pregovaračka karta u pregovorima o budućnosti zemlje.
Iako je kraj ruske utjecaja u regionu prvobitno izgledao jednostavno, nova mreža interesa ponovo omogućava da pragmatizam pobijedi ideologiju.
