Učionica djeluje kao prostor jasnih pravila i hijerarhije, gdje profesor drži kontrolu, a studenti ih slijede. Međutim, ona nije samo mjesto obrazovanja, već i prirodni habitat studenta, prostor koji nudi priliku za testiranje odnosa moći i autoriteta. Njegova interakcija s profesorom predstavlja jedan od prvih susreta sa dinamikom vlasti, institucionalnim ograničenjima i mogućnostima otpora. Sve što se dešava između redova, izvan formalnih procedura, ostaje fluidan prostor u kojem studenti mogu ispitivati autoritet. Upravo tu nastupaju suptilne geste poput ironičnog osmijeha, prevrtanja očima ili tempiranog listanja knjige – nenametljive radnje koje formalno ne krše pravila, ali ipak remete tok predavanja i stavljaju profesora u neugodnu poziciju. Svaka profesorova reakcija, bilo sankcionisanje ili ignorisanje, nosi određeni rizik – sankcionisanjem može djelovati nesigurno i preosjetljivo, dok ignorisanjem ostavlja utisak gubitka kontrole. U oba slučaja, studentima postaje jasno da hijerarhija u učionici nije apsolutna, već podložna stalnom testiranju i prilagođavanju.
Kada se odnos moći iz učionice prenese na širi društveni okvir, pojedinac koji se suoči s autoritetom i osjeti nesigurnost može pronaći utočište u „psihologiji mase“. Onaj ko bi u izolovanoj situaciji oklijevao ili osjećao strah, unutar mase dobija osjećaj pripadnosti nečemu većem, oslobađa se stega lične odgovornosti i crpi hrabrost iz brojčanosti grupe. Drugim riječima, kolektivni pokret mu pruža emocionalnu snagu i osjećaj nepobjedivosti. Stoga, kada se stvori sinergija između mase i studenata, studentski pokret prestaje biti obična grupa nezadovoljnih građana, a student unutar te mase nije tek jedan od mnogih. Moć kolektivne energije studentskog aktivizma otežava bilo kakav institucionalni odgovor kroz uobičajene mehanizme kontrole. Sankcionisanjem vlast rizikuje da od studenata stvori simbol otpora i mobiliše širu javnost, dok ignorisanjem ostavlja utisak slabosti i gubitka kontrole. U oba slučaja, protesti ne nestaju. Naprotiv, oni postaju otporniji na pritiske, sve više se ukorjenjuju i nastavljaju da destabilizuju ustaljeni poredak.
Vlast u ofsajdu
Iako predstavnici srbijanskih vlasti, predvođeni predsjednikom Aleksandrom Vučićem, tvrde da su protesti nelegalni i predstavljaju udar na ustavni poredak, nisu uspjeli pravnim mehanizmima uspostaviti nesmetano funkcionisanje javnog života na lokacijama gdje se demonstracije odvijaju. Štaviše, njihova reakcija bila je paradoksalna – umjesto da stabilizuju situaciju, vlasti su posegnule za dodatnim obustavljanjem javnih servisa, otežavajući tako funkcionisanje upravo onog sistema koji tvrde da žele zaštititi. Na dan velikih protesta 15. marta, mediji su izvijestili o otkazivanju vozova i autobusa ka Beogradu, dok su brojna prevoznička preduzeća suspendovala linije prema glavnom gradu za vikend. Dodatnu sumnju u spontanost ovih poteza unijele su izjave nekih prevoznika koji su javno govorili o pritiscima da otkažu polaske, a pojedini su čak tvrdili da su pozivani na informativne razgovore u policiju.
Ograničavanje javnog prevoza, bilo kroz administrativne odluke ili neformalne pritiske, jasan je pokazatelj nesigurnosti vlasti u suočavanju s pokretom čija brojnost izmiče kontroli. Vučićeva procjena o broju učesnika, iznesena nekoliko dana prije 15. marta, govorila je o očekivanih 60-80 hiljada ljudi, ali ju je MUP Srbije na dan protesta demantovao, procijenivši broj na 107 hiljada. S obzirom na to da državne institucije gotovo uvijek oblikuju statistike u skladu s političkim kontekstom, stvarna brojka vjerovatno je još veća. Dok s jedne strane to jasno pokazuje da pokušaji prevencije i ograničavanja mobilnosti demonstranata nisu uspjeli, još značajnije je to što se pred očima vlasti formira kritična masa građana koju otvoreno optužuju za učestvovanje u antiustavnim aktivnostima.
Dva različita jezika
Obrisi te „druge“ Srbije, koja još uvijek nema jasnu političku formu ni adresu, prepoznaju se u popularnoj kulturi novih generacija. U tom skupu ideja, praksi i proizvoda koji se široko distribuiraju među velikim dijelom društva, optužbe za izdaju i antiustavno djelovanje nemaju ni približnu težinu kao kod onih koji ih doživljavaju gotovo kao svetogrđe. Usputno rečeno, ova duboka polarizacija ne ide u prilog ni Miloradu Dodiku, koji s druge strane Drine ustavno pitanje takođe pokušava predstaviti kao pitanje opstanka srpskog naroda. Dok vlast preko nacionalnih frekvencija označava demonstrante kao „grupicu ekstremističkih blokadera“, a medije koji ih prate kao „fašistička glasila“, sukob se iz njihove perspektive prikazuje kao borba „anarhista protiv patriota“. Štaviše, ovakvu retoriku ne plasiraju anonimni akteri, već najviši funkcioneri SNS-a, dodatno produbljujući polarizaciju koja ne jenjava.
Istovremeno, druga strana polarizovane Srbije ove optužbe ne doživljava ozbiljno. Naprotiv, putem društvenih mreža uspjeli su popularizovati vlastiti vokabular kojim otvoreno prkose vladajućim strukturama. U korištenju terminologije, između njih i vlasti postoji jedna ključna strateška razlika. Dok demonstranti ignorišu optužbe koje im se upućuju, vlast, s Vučićem na čelu, ne ostaje imuna ni na jedan izraz koji oni popularizuju. U gostovanju pred 15. mart, Vučić se sam poslužio terminologijom demonstranata, nekoliko puta se ironično referišući na pitanje nadležnosti, čak se i našalivši da se on ionako ni za šta ne pita jer je „nenadležan“. Ova riječ, koju su studenti putem društvenih mreža koristili kako bi izrazili ravnodušnost prema Vučiću, postala je simbol njihovog pasivno-agresivnog otpora. Drugim riječima, Vučić je, u njihovim očima, „nenadležan“ jer u njihovom svijetu nije nadležan za bilo šta. Upravo tu leži suštinska razlika u pristupu: dok vlast pokušava zauzeti poziciju lažnog samopouzdanja, demonstranti kroz suptilne metode ironije i ignorisanja nameću svoje postojanje. Njihova strategija se ne zasniva na direktnom sukobu, već na izvlačenju vlasti iz okvira u kojem ona crpi svoju moć, čime narušavaju njen autoritet i mijenjaju dinamiku kontrole.
Još jedan izraz, čija se upotreba gotovo pa poistovjetila sa studentskim protestima, jeste „ćaci“. Termin je nastao nakon što se na društvenim mrežama proširila viralna fotografija ulaza u jednu novosadsku gimnaziju, gdje je nepoznati autor, umjesto natpisa „đaci u školu“, na ćirilici napisao „ćaci u školu“. U kontekstu rasprava o nastavku obrazovanja tokom protesta, studenti su brzo preuzeli ovaj izraz, koristeći ga ironično da impliciraju nepismenost onih koji insistiraju na povratku na predavanja. Vremenom, svaka kritika neistomišljenika sažeta je u ta četiri slova, postajući svojevrsni simbol studentskog otpora. Kada je grupa studenata započela kampovanje u Pionirskom parku, ispred zgrade Predsjedništva Srbije, prostor je dobio naziv „Ćacilend“, a učesnici tih protesta postali su „Ćaciji“. Iako termin nije nosio nikakvu pozitivnu konotaciju za „studente koji žele da uče“, Vučić je i ovaj put odlučio da ga prisvoji. U javnim nastupima, pokazujući svoj indeks, nekoliko puta je ponovio da je i on „ćaci“, te čak najavio da će napraviti bedž s natpisom „i ja sam ćaci“. Kao i u slučaju izraza „nenadležan“, Vučić je i ovaj put pokušao da preuzme termin koji je prvobitno korišten protiv njega. Međutim, ovo naizgled preveliko samopouzdanje zapravo odražava nemoć u kreiranju sopstvenog diskursa, čime se, paradoksalno, povinuje narativu koji su njegovi protivnici već integrisali u mainstream.
Razmirice iz prošlosti
Studentski pokret, koji je za vladajuće strukture Srbije već postao najveći izazov s kojim se Aleksandar Vučić suočio tokom svoje vladavine, vremenom je prerastao izvorni okvir i zahtjeve za odgovornost zbog tragične nesreće u Novom Sadu. Uz podršku starijih generacija, protesti su izbjegli da budu svedeni na generacijski bunt mladih kojima se, umjesto stvarnog angažmana, često pripisuje samo višak vremena i energije. Jedan stariji demonstrant to je slikovito opisao kao susret onih koji su tek otkrili snagu društvenih mreža i onih koji su tek shvatili značaj zagrljaja. Ovo međugeneracijsko savezništvo proširilo je kontekst protesta, otvarajući prostor u kojem su se rane iz bliske prošlosti ponovo našle u središtu pažnje.
Upravo taj potencijal vraća u javni diskurs paralele s protestima koji su 2000. godine doveli do svrgavanja Slobodana Miloševića. Dok jedni Vučića vide kao nastavak Miloševićevog režima i smatraju da posao iz 2000. nije dovršen, drugi to vrijeme pamte kao izdaju srpskog naroda, tvrdeći da je Milošević bio žrtva pritiska međunarodne zajednice, baš kao što, prema njihovoj interpretaciji, danas pokušavaju oboriti Vučića. Tenzije su dodatno naglašene kada su proteste posjetili pripadnici Crvenih beretki, jedinice često povezivane s atentatom na premijera Zorana Đinđića, i izrazili podršku „studentima koji žele da uče“. S druge strane, predstavnici Veterana Vojske Srbije stali su na suprotnu stranu, najavljujući da će tokom protesta oni štititi „blokadere“. Ipak, teško je povući direktnu paralelu između aktuelnih protesta i onih iz 2000. godine. Ključna razlika leži u tome što je tadašnja opozicija imala jasnu političku artikulaciju, kao i svog favorita, Vojislava Koštunicu, koji je uspio pobijediti Miloševića na izborima. Današnji protesti, nasuprot tome, nemaju opozicionog lidera niti precizno definisan politički cilj, koji bi ih kanalizirao ka promjeni vlasti.
Temperatura koja tinja
Stoga, demonstrantima otežava situaciju to što su još uvijek daleko od političke artikulacije svojih zahtjeva. Jasno se distanciraju od bilo koje političke stranke, što im s jedne strane donosi autentičnost i kredibilitet, ali istovremeno umanjuje potencijalni uspjeh političkim putem. U tom kontekstu, Vučićeva dominacija u političkom životu Srbije ostaje neprikosnovena sve dok se ne pojavi konkretan protukandidat sa imenom i prezimenom, neko ko bi mogao kanalisati nezadovoljstvo u stvarnu političku promjenu. S druge strane, ono što Vučiću otežava situaciju jeste neuspjeh u kreiranju efikasne protuteže studentskom pokretu. „Čacilend“ je zatvoren već dan nakon protesta, ali je i prije toga postojao vakuum koji „ćaciji“ nikada nisu uspjeli popuniti. Vučić je za 28. mart najavio kontraproteste, za koje tvrdi da će biti „najveći u historiji Srbije“. Sigurno je da tada neće biti otkazivanja vozova i autobusa ka Beogradu.
Vlast ovakvim pristupom ponavlja stare obrasce, ne prepoznajući suštinu problema. Studentski pokret nije trenutni izljev nezadovoljstva koji se može ugušiti masovnijim mitingom ili logističkim preprekama. On je simptom dubljih društvenih tenzija koje su se godinama taložile i koje ne mogu biti riješene pukim demonstracijama snage. Mnogima se dan nakon protesta učinilo kao da ih nikada nije ni bilo, kao da je sve ostalo isto. No, upravo u toj prividnoj tišini leži prava opasnost. Ovaj izazov nije poput visoke temperature koja može „srušiti pacijenta“ u trenutku, već poput temperature koja polako tinja, ne jenjava i postepeno iscrpljuje organizam. A u narodu se često kaže da je takva temperatura, u svojoj upornoj prisutnosti, mnogo opasnija od one koja naglo raste. Kako god se odvijala priča o nastavku akademske godine, studenti u Srbiji će ove godine ipak imati još par ispita.
*Mišljenja izražena u ovom članku su autorova i ne odražavaju nužno uređivačku politiku TRT Balkan.
