Bivši američki državni tužilac Ramsey Clark jednom je iznio bezvremensko opažanje o ulozi Amerike u svjetskoj politici: “Najveći zločin od Drugog svjetskog rata bila je američka vanjska politika”.

Istinita izjava odjekuje kao nikada prije u svijetu koji se suočava s nečuvenim planom Donalda Trumpa da preuzme Gazu.

Nepredvidivi američki predsjednik nadmašio je samog sebe kada je nedavno najavio užasni plan koji je srušio sve granice diplomatije i pristojnosti. Predložio je da SAD preuzme kontrolu nad ratom opustošenom Gazom, izbaci 2,1 milion Palestinaca i pretvori je u "rivijeru Bliskog istoka".

Američki državni sekretar Marco Rubio i sekretarica za štampu Bijele kuće Karoline Leavitt uložili su slabe napore u gašenju požara uvjeravajući da je to privremeni plan i da neće biti čizama na terenu.

Ali njihov predsjednik je odbacio učtivost, ponovo ustvrdivši da će SAD sigurno “imati Gazu”. "Mi ćemo je uzeti, zadržat ćemo je i mi ćemo je cijeniti", rekao je novinarima u Ovalnom uredu.

"Šokantno", "zapanjujuće", "neočekivano", "bez presedana" - neki su od pridjeva koji se koriste u debatama da bi se opisao Trampov nepraktični plan.

Ali ako se vratimo unazad i pogledamo širu sliku, shema Gaze zapravo nije nešto što je iznenađujuće.

Nije iznenađujuće

Zapravo, pažljiv pogled na dugu i uznemirujuću historiju američke vanjske politike pokazuje suprotno – da je Trumpov potez o Gazi zapravo nastavak američke dugoročne intervencionističke i ekspanzionističke agende.

Gaza je samo postepena zavjera u američkoj vječnoj imperijalističkoj misiji uplitanja, interveniranja, invazije, vođenja ratova i otimanja teritorija kršeći diplomatski pristojnost.

Podsjetimo da tokom Trumpove predsjedničke kampanje i njegove pobjede na izborima, Gaza nije bila jedina meta. On je isticao da želi da SAD apsorbuje ili kupi Kanadu i Grenland i zauzme Panamski kanal.

Čak ni mirne vode oko SAD-a nisu sigurne od Trumpovog geopolitičkog apetita. Bijela kuća je nedavno preimenovala na Google Mapsu Meksički zaljev u "Američki zaljev" za domaće korisnike.

Duga, mračna historija

Historija pokazuje da je Trump samo najnoviji vrhovni zapovjednik iskusnog američkog imperijalističkog carstva koje je od početka 19. vijeka težilo od jedne teritorijalne intervencije do druge.

Prema podacima organizacije World Population Review, američka vojska izvršila je invaziju na čak 68 zemalja između 1812. i 2024. godine.

Ubrzo nakon stjecanja američke nezavisnosti 1776. godine, hobotnica američkog imperijalizma širila je svoje pipke po kontinentima – vodeći službene i posredničke ratove, vodeći otvorene i tajne operacije uplitanja i otimajući teritorije.

Historija američke agresije i vanjske politike sveobuhvatno je dokumentirana u knjizi iz 2014. pod prikladnom naslovom „Amerika vrši invaziju: kako smo izvršili invaziju ili bili vojno uključeni u gotovo svaku zemlju na Zemlji“.

Prema knjizi, od 194 zemlje priznate od UN-a, SAD je izvršio invaziju na najmanje 84 i bio je vojno angažiran u 191 – što izostavlja samo tri zemlje: Andoru, Butan i Lihtenštajn.

A da ne spominjemo ono što se dogodilo u 19. stoljeću, čak je i nedavna historija – poslije Drugog svetskog rata – obilježena brutalnim američkim ratovima i intervencijama koje su ostavile trag kršenja ljudskih prava, čizama na terenu i preuzimanja teritorija.

Nedavni ožiljci

Evo zanimljivog prikaza nekoliko zloglasnih nesreća američke vanjske politike od kraja Drugog svjetskog rata 1945.

Godine 1953. Sjedinjene Američke Države su rasporedile CIA-u u Iranu da orkestrira državni udar protiv demokratski izabrane vlade premijera Mohammada Mossadegha. Godine 1960. SAD je poslao CIA-u da ubije kongoanskog vođu Patricea Lumumbu zbog naginjanja prema SSSR-u. Sama CIA je ponosno prikazala svoja nedjela u Kongu na svojoj službenoj web-stranici.

Zatim je uslijedio 20-godišnji razarajući angažman Amerike s bivšim Sovjetskim Savezom u zloglasnom Vijetnamskom ratu, koji se protezao od 1955. do 1975. godine.

SAD je proširio Vijetnamski rat nemilosrdnim vojnim upadom u Kambodžu 1970. Tri godine kasnije, Amerika je intervenirala u Čileu kako bi podržala diktaturu Augusta Pinocheta 1973. godine.

Zatim smo bili svjedoci američke vojne dominacije u punom cvatu u Zaljevskom ratu u Iraku 1991. godine, invaziji Zapada na Afganistan 2001. predvođenoj SAD-om, povratku Zaljevskog rata u Iraku 2003. godine, svrgavanju vlade Haitija 2004, bombardiranju Libije 2011. i intervenciji u Siriji 2014.

Cijela poenta prepričavanja ove zamršene hronologije vanjske politike SAD-a jeste da se razumije jedna jednostavna činjenica moderne geopolitike – predsjednici se mijenjaju u Bijeloj kući, ali ekspanzionistička vanjska politika ostaje ista.

Intervencionizam, nekad i sad

Nekada smo imali Vijetnam, bombardovanje Hirošime i Nagasakija, Zaljevske ratove i Afganistan.

Danas imamo Gazu, Kanadu, Grenland i Panamu na kartama. Naravno, nadolazeće intervencije možda neće uključivati ​​krvoproliće. Međutim, hegemonistička hobotnica nastavit će gađati nove mete.

Važno je napomenuti da svijetu neće biti lako ignorirati Trumpovu oštru prijetnju o preuzimanju Gaze. To je zato što je Amerika - daleko, daleko - najutjecajniji nasilnik na svijetu kada su u pitanju prekomorske vojne baze.

Donedavno je američki Pentagon navodno imao najmanje 750 vojnih baza u raznim dijelovima svijeta, pokrivajući oko 80 zemalja.

SAD ulaže više u svoju vojsku nego drugih desetak zemalja zajedno. Većina američkih baza nalazi se u Japanu, Njemačkoj i Južnoj Koreji.

Ovo trajno stanje ogromne prekomorske američke vojne prisutnosti naglašava moć suvremenog američkog imperijalizma. To također objašnjava zašto Trumpova Bijela kuća, uprkos tome što ne želi pokrenuti konvencionalne ratove, ima smjelosti tražiti prava nad Gazom i drugim novim ciljevima.

Bivši američki diplomata Henry Kissinger jednom je napisao: „Novi međunarodni poredak je nezamisliv bez značajnog američkog doprinosa“.

Nažalost, više od 200 godina do sada, taj „značajni američki doprinos“ uglavnom je bio hegemoničan, nepoželjan i neugodan.

Trump i njegova zavjera o Gazi samo su jedan primjer u dugom nizu Kissingerovih takozvanih značajnih američkih doprinosa. Nažalost, moglo bi ih biti mnogo više - za vrijeme Trumpa i nakon njega.