Cirkulacija visokoobrazovanih pojedinaca i stručne radne snage jedan je od ključnih pokretača savremenih globalnih tokova. Iako se na prvi pogled može činiti kao neutralan proces razmjene znanja i vještina, u praksi ovaj proces često proizvodi izrazito asimetrične posljedice koje ostavljaju dugoročne tragove. Dobitak jedne zemlje često znači gubitak za drugu. Kada visokoobrazovani pojedinci napuštaju svoju matičnu sredinu, zajednica iz koje potiču gubi važan razvojni potencijal, što može dovesti do osjećaja kolektivne stagnacije i društvene depresije. Nasuprot tome, zemlje koje su razvile efikasne mehanizme za prihvat i integraciju stručnjaka iz inostranstva, najčešće one sa stabilnim institucijama i razvijenim ekonomijama, ovim putem ostvaruju kontinuiran priliv potrebnih resursa za unapređenje razvojnih strategija. Drugim riječima, dok jedni gube dragocjen društveni i razvojni potencijal, drugi ga pretvaraju u trajni izvor napretka, osnažujući vlastite strategije rasta novim prilivima ljudskih resursa.

Kada mozgovi odlaze

U takvoj raspodjeli dobitaka i gubitaka Bosna i Hercegovina se, naročito od devedesetih godina, sve čvršće pozicionirala na onoj strani globalnih migracijskih tokova na kojoj odliv daleko nadmašuje priliv. Raspad Jugoslavije i agresija na BiH dodatno su učvrstili taj položaj, ostavljajući zemlju bez mogućnosti da u tranzicijskom periodu popuni politički, institucionalni i društveni vakuum nastao raspadom socijalističkog poretka. Umjesto postepene demokratizacije i društvene konsolidacije, zemlja se suočila s razornim oblikom društvenog nasilja poznatim kao sociocid. Za razliku od genocida, koji podrazumijeva fizičko uništenje određene grupe, sociocid se manifestira kroz sistematsko razaranje društvene kohezije, institucionalnog poretka i kolektivnog identiteta. U bh. kontekstu, to je rezultiralo gubitkom povjerenja u zajednički život, urušavanjem obrazovnog i naučnoistraživačkog sistema, te je u konačnici podstaklo intenzivniji egzodus intelektualne elite i onemogućilo stvaranje ambijenta koji bi motivisao ostanak, razvoj i povratak visokoobrazovanih pojedinaca.

Međutim, ovakvo pozicioniranje nije bilo svojstveno samo Bosni i Hercegovini. Teoretičari su širi prostor Balkana iznova otkrili tih devedesetih godina prošlog stoljeća, kada se pred njihovim očima pojavila slika dramatičnog raspada kompleksnog sistema usred evropskog kontinenta. Komentari i konceptualni okviri koji su pratili tu sliku doprinijeli su dodatnoj stigmatizaciji Balkana kao prostora koji se nikada nije uspio uklopiti u globalne tokove i napredak moderne civilizacije. Dok je pojam „balkanizacije“ početkom dvadesetog stoljeća ušao u literaturu kao simbol političke fragmentacije i podjele na neprijateljske, međusobno zavađene jedinice, iz istog stoljeća izašao je uz Baumanov koncept „balkanizacije ljudskog suživota“. U tom kontekstu, Balkan više nije bio samo politički projekt, već i metafora nove društvene dinamike u nesigurnoj atmosferi modernog života, gdje je „Balkanac“, neovisno o mjestu odrastanja ili boravka, stranac zalutao u vremenu i prostoru, te moderna individua koja druge oko sebe doživljava prvenstveno kao prijetnju, rivala i konkurenciju.

Nemoguće je očekivati da slika takvog „Balkanca“, kakvog su i teoretičari izvana prepoznali, može iznutra proizvesti vjeru u prosperitetnu budućnost. U toj slici značajnu ulogu ima ono što neki autori nazivaju „skrivenom agendom“ – nevidljiva, ali duboko ukorijenjena matrica koja, bez izričite namjere, putem obrazovanja, medija i svakodnevnih društvenih praksi oblikuje stavove i očekivanja građana. U balkanskom kontekstu, takva matrica nerijetko generira odbojnost prema vlastitom porijeklu i sredini. Najranjiviji na tu vrstu društvene klime jesu upravo visokoobrazovani i radno sposobni pojedinci koji, suočeni kako izvana tako i iznutra sa simboličkim porukama manje vrijednosti, izlaz pronalaze u odlasku. U globalnim tokovima migracije znanja to rezultira jednosmjernim odlivom mozgova, pri čemu zemlje porijekla gube najvitalniji kadar, dok razvijenija društva istovremeno profitiraju prilivom obrazovane i kvalifikovane radne snage.

Kada mozgovi dolaze

Ipak, ova neravnoteža nije proizvod isključivo savremenih procesa globalizacije. Historija pokazuje da su obrasci odliva i priliva mozgova duboko ukorijenjeni i da su se, primjerice, u BiH javljali mnogo prije kraja dvadesetog stoljeća. Jedan od najupečatljivijih primjera potiče iz austrougarskog perioda, kada je organiziran i društveno značajan priliv stručnjaka postao sastavni dio šire strategije modernizacije društva. Znanje, administrativne prakse i tehnički kapaciteti pristizali su iz različitih dijelova Monarhije, ostavljajući dubok trag u razvoju upravnog aparata, obrazovnog sistema i urbane infrastrukture. U sklopu te kolonijalne strategije, u BiH su dolazili visokoobrazovani administrativni, tehnički i vojni kadrovi, pretežno iz Hrvatske, Austrije, Češke i Mađarske. Oni su činili jezgro novoformirane birokratije, a uporedo s povećanjem broja administrativnih službenika sa 120 na 9.500, unijeli su duboke promjene u društvo. Svojim kulturnim i intelektualnim pečatom usmjerili su ga ka određenom civilizacijskom obrascu, čije naslijeđe i danas ostavlja trag u društveno-političkom životu Bosne i Hercegovine.

Posmatrano iz ove perspektive, austrougarski primjer pokazuje da migracije visokoobrazovanih i kvalificiranih kadrova nikada nisu samo puka posljedica individualnih izbora, nego rezultat jasno oblikovanih političkih i ekonomskih strategija. Planski „uvoz mozgova“ početkom dvadesetog stoljeća odvijao se u društvu koje je bilo izuzetno ranjivo i pogođeno kolektivnom depresijom zbog naglog raskida višestoljetnih veza s posustalim Osmanskim Carstvom. Upravo ta kombinacija institucionalnog vakuuma i osjećaja historijske dezorijentiranosti otvorila je prostor za snažan vanjski uticaj, koji je oblikovao društvene obrasce i političke strukture mnogo dublje nego što bi to bilo moguće u stabilnijim okolnostima. Kasniji masovni „izvoz mozgova“ odvijao se u okolnostima koje su, iako historijski i politički različite, nosile slične obrasce ranjivosti, uz duboku institucionalnu krizu i kolektivni osjećaj dezorijentiranosti. Stoga je primjer BiH posebno zanimljiv jer u svojoj modernoj historiji svjedoči i masovnom prilivu i masovnom odlivu mozgova, oba puta u kontekstu duboke društveno-političke krize.

Bitka za mozgove

Globalna polarizacija savremenog svijeta ocrtava jasne konture poretka u kojem, umjesto industrijske potrage za fizičkom radnom snagom, ključni resurs postaju tehnologija, inovacije i informacije. Na jednom polu nalazi se „balkanizacija“ – simbol fragmentacije, dugotrajne nestabilnosti i urušavanja zajedničkih projekata; na drugom „kalifornikacija“ – paradigma kulturnog, ekonomskog i tehnološkog širenja koja ranjivosti prvog pola pretvara u vlastitu prednost. Drugim riječima, ljudski mozgovi su postali jedan od primarnih društveno-ekonomskih produkata razmjene između „balkaniziranih“ i „kaliforniciziranih“ polova svijeta. U tom kontekstu „američki san“ funkcionira kao pažljivo oblikovan odgovor na noćnu moru postjugoslavenskog prostora, nudeći narativ profesionalnog ostvarenja i globalne pripadnosti. Kako bi taj san postao dostižan, zemlje poput Sjedinjenih Američkih Država, Kanade i Njemačke razvile su specijalizirane imigracijske programe za visokoobrazovane stručnjake, naročito u IT, STEM i zdravstvenom sektoru. Vizni modeli poput H-1B, Express Entry ili Plave karte predstavljaju mehanizme koji osiguravaju brzu adaptaciju, efikasnu integraciju i maksimalno iskorištavanje potencijala tih pojedinaca u novim društvima.

Kada je riječ o odlasku visokoobrazovanih i stručnih kadrova iz Bosne i Hercegovine, statistike neumoljivo svjedoče o privlačnosti „njemačkog sna“. Tokom posljednje tri decenije Njemačka je pokazala zavidnu sposobnost prilagođavanja, kontinuirano mijenjajući profil traženih doseljenika u skladu s vlastitim ekonomskim potrebama i širim političkim okolnostima. Sve do ranih 2010-ih, a naročito prije velike migracijske krize, pristup njemačkom tržištu rada za građane BiH bio je ograničen, što je prvenstveno proizlazilo iz tadašnjih migracijskih politika Njemačke. Istovremeno, BiH nije uspijevala razviti strategiju reintegracije povratnika niti ekonomsku politiku sposobnu ublažiti odlazak radno i obrazovno potentnog stanovništva, što je kasnije dodatno pojačalo učinke kada su se migracijski kanali otvorili. Preokret je nastupio 2016. uvođenjem „zapadnobalkanske regulative“, kojom je otvoren širok kanal zapošljavanja državljana BiH bez obzira na formalnu kvalifikaciju, što je u vrlo kratkom roku proizvelo značajan porast useljavanja. Dodatni poticaj radnoj migraciji uslijedio je kroz liberalizaciju ulaska kvalificiranih radnika novim zakonom o useljavanju kvalificiranih radnika (FEG), dok je „Pravilo za Zapadni Balkan“ učinjeno trajnim i čak prošireno kvotama. Ova politika, vođena preciznom procjenom vlastitih ekonomskih potreba, istovremeno je osnažila njemačku privredu i ogolila strukturne slabosti Bosne i Hercegovine, koja je bez adekvatnog odgovora nastavila gubiti svoj najvitalniji radni i stručni potencijal.

Terminologija kojom je Njemačka označila zaokret u migracijskim politikama jasno upućuje na to da balkanska regija i dalje ostaje tretirana kao jedinstvena cjelina. Ipak, umjesto dosadašnjeg termina „Balkan“, u upotrebu ulazi izraz „Zapadni Balkan“, koji sada službeno obuhvata Albaniju, Bosnu i Hercegovinu, Kosovo, Sjevernu Makedoniju, Crnu Goru i Srbiju. Ovaj pojam, popularizovan u postjugoslavenskom periodu, dobio je na značaju početkom 2000-ih, kada je EU započela rasprave o eurointegracijama i približavanju ove regije evropskim vrijednostima i međunarodnom poretku. U tom kontekstu, „Zapadni Balkan“ predstavlja novi pristup međunarodnih organizacija „balkaniziranim društvima“, koja sada, kroz ovu novu formulaciju, dobivaju priliku da redefinišu svoju budućnost pod vodstvom relevantnih aktera savremenog doba. Istovremeno, termin i dalje nosi sve konotacije prethodnog „Balkana“, paradoksalno oživljavajući složenosti i izazove ove regije, koji ponovo legitimišu njen položaj na globalnoj mapi migracijskih tokova, u kojoj odliv mozgova i dalje daleko nadmašuje njihov priliv.

Mozak kao višak

Sociološki je neupitno da cirkulacija mozgova nikada ne ostavlja nijednu stranu, bilo zemlju porijekla ili zemlju odredišta, imunom na političke i društvene posljedice. Njemački strateški zaokret prema privlačenju radne snage ostavio je vidljiv trag na njeno unutrašnje političko okruženje. Nije slučajno da se, paralelno s evropskom migracijskom krizom i sve češćim raspravama o „uvozu mišića i mozgova“, pojavila Alternativa za Njemačku (AfD), stranka koja je pitanje imigracije postavila u samo središte svog političkog programa, koristeći ga za mobilizaciju biračkog tijela i redefiniranje javnog diskursa o stranim doseljenicima. Slične tenzije vidljive su i u „domu američkog sna“, gdje su debate o H-1B viznom programu, restriktivne mjere administracije Donalda Trumpa putem ICE-a i ograničavanje prijema međunarodnih studenata pod izgovorom „nacionalne sigurnosti“ otvorile novu rundu globalne rasprave o redistribuciji „mišića i mozgova“.

Rasprava se odvija u sjeni ekonomske krize koja se, nakon sukoba Rusije i Ukrajine, počela osjećati širom Evrope. Evropske zemlje, u sklopu NATO saradnje, bile su primorane preusmjeriti značajan dio budžetskih sredstava prema vojnoj industriji, što je, uz već postojeće pritiske, dodatno narušilo ekonomsku stabilnost. U Njemačkoj je kriza naročito pogodila autoindustriju, dovodeći do rekordnog broja nezaposlenih. Iako su posljedice najteže osjetili niskokvalifikovani radnici, čiji je glavni oslonac upravo automobilski sektor, uvođenje tarifa od strane Donalda Trumpa gotovo sigurno će imati šire implikacije na njemačku ekonomiju u cjelini. U takvom okruženju, sveukupna atmosfera nesigurnosti, koja nije nužno zasnovana isključivo na ekonomskim pokazateljima, otvara vrata nekoj novoj "skrivenoj agendi" i matrici, koja, barem teoretski, može ugroziti privlačnost kalifornijskog mita i potkopati temelje optimizma koji je u velikoj mjeri oblikovao privlačnost razvijenih zemalja za visokoobrazovane radnike. Time se pitanje „povratka mozgova“, koje je dosad u akademskoj i političkoj literaturi uglavnom tretirano tek na marginama, postavlja kao sve relevantnija tema.

Povratak mozgova?

U balkanskim medijima su se tek odnedavno počele pojavljivati sporadične priče povratnika koji su donijeli odluku o povratku u domovinu, ostavljajući iza sebe „uređeniji i komforniji“ život u inostranstvu. S druge strane, jedno od rijetkih istraživanja koje se bavi ovom tematikom jeste „Decided Return Migration“ autorice Aide Ibričević. Njeno istraživanje, sprovedeno na ispitanim povratnicima u BiH, pokazuje da su ove odluke uglavnom emotivno motivirane, gdje su porodične veze, osjećaj pripadnosti i entuzijazam za doprinos društvu presudni faktori kod takvih migracija. Zanimljivo je da se ekonomski uslovi u ovim konkretnim slučajevima spominju tek na marginama. Drugim riječima, emocionalna povezanost s „rodnom grudom“ u dosadašnjim slučajevima povratka visokoobrazovanih građana u BiH često nadmašuje racionalnu logiku kapitalizma, u kojem bi potraga za većom materijalnom koristi bila ključna motivacija.

Iako ove priče još ne čine dio velikih migracijskih tokova, one neizbježno postavljaju ključno pitanje: šta nas čeka kada, zbog političkih, ekonomskih ili društvenih faktora, bilo zemlja uvoznica, bilo migranti sami, dožive zasićenje i proces masovnog povratka postane stvarnost? Šta bi se dogodilo kada bi politike poput onih koje zagovara AfD u Njemačkoj ili Donald Trump u SAD-u znatno ograničile priliv migranata, potičući povratak visokoobrazovanih ljudi u zemlje porijekla? Iako na ovo pitanje još nemamo definitivne odgovore, jasno je da će ono kad-tad postati stvarnost. Možda će se formirati generacija koja će iskoristiti slabosti sistema i pronaći način da implementira pozitivna iskustva stečena u inostranstvu, ili će, pak, težina postojećeg sistema biti dovoljna da mozgovi društva ostanu trajno programirani kroz kodove koji „balkanizaciju“ vide kao virus, doživljavajući regiju kao društveno-politički međuprostor u kojem je svaki napredak nemoguć. U tom slučaju ne treba isključiti ni mogućnost da ponovo postanemo pasivni akteri u vlastitoj sudbini, možda čak do te mjere da, kroz uvoz radne snage i ideja, ponovo postanemo podložni još sofisticiranijem vidu „kolonizacije“, a da to i ne prepoznamo.

*Mišljenja izražena u ovom članku su autorova i ne odražavaju nužno uređivačku politiku TRT Balkan.