Nakon okončanja prvostepenog sudskog procesa, Milorad Dodik se našao u dubokoj političkoj krizi, svjestan da iz nje ne može izaći sam. Potrebni su mu bili saveznici, koji će u operativno-političkom smislu preuzeti teret odgovornosti, kako bi se krivica redistribuirala i narativ o njegovoj ulozi mogao biti transformisan u pitanje kolektivne sudbine. Prije nego što je pravosudni slučaj kulminirao, čak dvojica prethodnih direktora Službenog glasnika RS-a dala su ostavke, povukavši se pred političkim pritiskom i time dodatno izolirajući Dodika. Kada je Sud BiH izrekao prvostepenu presudu u zajedničkom krivičnom predmetu protiv Milorada Dodika i direktora Službenog glasnika RS-a Miloša Lukića – kojom je Dodik proglašen krivim, a Lukić oslobođen optužbi – Dodik je zapao u još težu situaciju ostavši bez formalnog saučesnika koji bi preuzeo dio pravne odgovornosti. Međutim, politički vakuum koji je time nastao nije dugo potrajao. U novu liniju odbrane uključili su se premijer Radovan Višković i predsjednik Narodne skupštine Nenad Stevandić, preuzimajući ulogu njegovih političkih saučesnika. Tužilaštvo BiH je, upravo na dan kada je NSRS trebao raspravljati o nacrtu novog ustava kojim se entitet pokušava redefinisati kao država srpskog naroda s pravom na samoopredjeljenje, izdalo naredbu za njihovo privođenje, zajedno s Dodikom, zbog sumnje na počinjenje krivičnog djela „napada na ustavni poredak“. Time je Dodik, iako u početku pravno izolovan, ipak uspio pronaći nove partnere u političkom i pravnom smislu, čime je stekao potreban preduvjet za gradnju šireg narativa o institucionalnoj i nacionalnoj ugroženosti.

Izvoz narativa – bez tržišta

U tome je i ležao ključ Dodikove političke strategije koja je za cilj imala oblikovanje javne percepcije o kooridinisanom napadu na srpske nacionalne interese. Da bi takav narativ dobio legitimitet, nakon izdizanja iznad individualnih okvira, sljedeća instanca je bila prevazilaženje lokalnih okvira i uspostavljanje simboličkih mostova koji bi eventualno premostili njegovu poziciju s globalno prepoznatljivim temama. U toj potrazi, Dodik je pokazao izuzetnu političku fleksibilnost, prilagođavajući retoriku koja nužno nije morala biti konzistentna sama po sebi, već samo upotrebljiva u datom momentu. Tako se nošenje kačketa s natpisom “Make America Great Again” može čitati kao pokušaj identifikacije s Trumpovom politikom u SAD-u, dok je posjeta Izraelu, praćena pokazivanjem fotografija sarajevskih protesta, imala za cilj predstavljanje sebe kao žrtve antisemitizma u Bosni i Hercegovini. Ova strategija ga je, međutim, dovela u paradoksalnu situaciju, gdje se istovremeno prikazivao kao meta USAID-a, Hamasa i Daesha, što se u konačnici i pokazalo kao politički neodrživim narativom. Tako je posjeta Izraelu naprasno okončana, dok je preko državnog sekretara iz Trumpove administracije stigla eksplicitna osuda njegovih aktivnosti. Traganje za plodnim prostorom za plasiranje i međunarodnu validaciju vlastitog narativa gotovo bez izuzetka završavalo je raskorakom između Dodikovih ambicija i stvarnog stanja na terenu. Jedan od upečatljivijih primjera zabilježen je kroz članak u austrijskom besplatnom dnevnom listu Heute, gdje je objavljen oglas pod naslovom “Republika srpska: Zaštita autonomije i ustavnih prava”. U tekstu, predstavljenom kao informativni prikaz, Republika srpska se portretira kao konstruktivan entitet koji štiti mir, poštuje Dejtonski sporazum i zagovara politički dijalog, dok je Dodik prikazan tek kao politički instrument te vizije. Međutim, reakcija austrijskih institucija na Dodikovu politiku bila je u potpunom kontrastu s porukom oglasa. Samo dan nakon što je Dodik izjavio da “može doći u Beč kad god želi, ali mu nije naročito stalo do te posjete”, Ambasada Republike Austrije u Sarajevu objavila je zvanično saopćenje u kojem jasno navodi da njegove aktivnosti predstavljaju ozbiljnu prijetnju stabilnosti, ustavnom poretku i teritorijalnom integritetu Bosne i Hercegovine. Dodatno, Austrija je uvela zabranu ulaska i tranzita ne samo za Dodika, već i za njegove „saučesnike“, Stevandića i Viškovića, te na taj način odbacila sve elemente narativa koji su pokušani biti plasirani austrijskoj javnosti.

 Domaća preraspodjela narativa

Iako je uložio poseban napor u pronalaženju uticajnih adresa izvan BiH koje bi podržale njegov narativ, pokazalo se da Dodikov najvažniji i najizazovniji saveznik ostaje onaj domaći – narod, odnosno njegovo političko utjelovljenje u institucijama Republike srpske. Stoga, prvi ozbiljan udarac narativu o neraskidivoj vezi između njegove lične sudbine i kolektivnog srpskog interesa nije došao spolja, već iznutra, od opozicionih predstavnika RS-a koji su i sami polagali pravo na legitimitet dobijen voljom naroda. Za razliku od ranijih kriza, kada je opozicija znala ustuknuti pred retorikom o “ugroženosti srpskog naroda”, ovoga puta jasno se distancirala od Dodikovih pravosudnih problema, odbijajući da ih prihvati kao prijetnju srpskom kolektivnom interesu. U pokušaju da zadrži kontrolu nad narativom, Dodik je posegnuo za proširenjem kruga neprijatelja, u koje je tom prilikom uvrstio i legitimne srpske političke aktere uz etiketu „domaćih izdajnika“.

Nakon što je opoziciju u Republici srpskoj proglasio "domaćim izdajnicima", Dodik je odlučio proširiti spektar svojih meta, dodajući narativu i elemente historijske i vjerske izdaje. U toj novoj konstrukciji neprijatelja, fokus je preusmjeren na Bošnjake, čiji je identitet počeo reinterpretirati kroz prizmu vjerskog porijekla. Tako je rođena ideološki provokativna linija narativa: tvrdnja da je „rješenje za Bosnu i Hercegovinu“ povratak Bošnjaka na pravoslavlje, čime bi država postala većinski srpska i „samo takva mogla postojati“. U govoru koji je izazvao burne reakcije, Dodik je iznio upravo ovu tezu, a dan kasnije dodatno je pojačao poruku objavivši na mreži X isječak iz filma Nož, poznatog po agresivnoj nacionalističkoj interpretaciji bošnjačko-srpskih odnosa, uz komentar da su Bošnjaci „promijenili ime“ i „negirali vlastiti identitet“.

Ovi istupi, ako bi se ozbiljno shvatili kao politički prijedlozi u kontekstu razgovora o „održivosti države“, nužno bi vodili ka raspravama o temeljima ustavnog poretka, međunarodnim normama o ljudskim pravima te pravima na identitet, vjeru i kolektivno samoodređenje. Međutim, zbog dubokog jaza između Dodikovih poruka i stvarnog političkog konteksta, ovakve izjave nisu pregovaračka inicijativa, već nastavak prakse simboličke provokacije. One funkcionišu kao alat za jačanje specifičnog narativa – onog o Dodiku kao lideru koji, za razliku od drugih, „ide do kraja“, čak i po cijenu otvorenog osporavanja identiteta drugog naroda. U tom smislu, ova retorika ne cilja na bošnjačku javnost, već na unutrašnju konsolidaciju unutar srpskog korpusa, gdje Dodik gradi sliku lidera koji ne taktizira, ne pregovara i ne popušta.

Narativ vs. realnost

Upravo u tom kontekstu, gdje se narativ o neprijateljima i izdajnicima proširuje sve do ideološko-identitetskih temelja države, postavlja se pitanje koliko je takva konstrukcija uopšte održiva pred stvarnošću političkih odnosa na terenu. Nedavna izjava predsjednika Narodne skupštine RS-a Nenada Stevandića, jednog od Dodikovih najbližih saradnika i političkih saboraca u narativu otpora, sugeriše da stvarnost ipak nije moguće u potpunosti ignorisati. Komentarišući mogućnost kompromisa, Stevandić je otvoreno izjavio da bi, u slučaju političkog dogovora i povlačenja zakona koje je visoki predstavnik Christian Schmidt nametnuo, bio spreman tražiti od Dodika i premijera Viškovića povlačenje tri zakona zbog kojih su se i našli u poziciji bjegunaca pred državnim organima gonjenja. Iako Dodik i dalje ustrajava na neprihvatanju Schmidta kao visokog predstavnika, činjenica da Stevandić nudi kompromis u zamjenu za povlačenje zakona nametnutih od strane „nepostojećeg“ visokog predstavnika, dovoljno govori o neumoljivosti koju stanje na terenu nameće narativu oko „borbe do samog kraja“.

Slična pragmatičnost, uslovljena posljedicama odluka visokog predstavnika, postala je vidljiva i kroz najave o izmjeni modela finansiranja političkih stranaka u Republici srpskoj. Nakon što je Christian Schmidt suspendovao pristup budžetskim sredstvima za SNSD Milorada Dodika i Ujedinjenu Srpsku Nenada Stevandića – uz obrazloženje da ove stranke aktivno podrivaju ustavni poredak BiH – Dodik je reagovao najavom da će RS obustaviti javno finansiranje svih političkih partija na entitetskom nivou. Ova odluka je predstavljena kao univerzalna i načelna, ali njena politička pozadina jasno ukazuje na to da je zapravo riječ o priznavanju Schmidtovog autoriteta kroz formalnu prilagodbu.  Drugim riječima, kada više nije moguće u potpunosti negirati legitimitet visokog predstavnika, strategija se svodi na njegovo presvlačenje u vlastiti institucionalni okvir. Time se retorički zadržava otpor, dok se praktično priznaje učinak njegovih odluka. U tom smislu, najave o izmjenama zakona i modela finansiranja ne predstavljaju nastavak borbe, već priznanje poraza koji ne smije biti imenovan, već samo procesuiran u formi 'našeg zakona'.

Na istom fonu, znakovi pragmatičnog odstupanja postali su vidljivi i kod Radovana Viškovića, trećeg funkcionera za kojim je Tužilaštvo BiH proglasilo naredbu za privođenjem. Iako je ranije kategorički tvrdio da se nikada neće odazvati pozivu pravosudnih institucija Bosne i Hercegovine, Višković je naknadno ublažio svoj stav, poručivši da bi se ipak pojavio pred tužiocem Tužilaštva BiH, pod uslovom da se saslušanje obavi u Banjoj Luci. Iako ,formulisan kao gest principijelnog otpora, ovaj potez u suštini predstavlja funkcionalno priznanje autoriteta institucije čiji se legitimitet mjesecima javno osporava. Kao i u slučaju finansijskog sistema, i ovdje se retorička rigidnost povlači pred realnošću institucionalnog pritiska. U oba slučaja, politička borba protiv „nametnutih rješenja“ zapravo se završava tihim administrativnim prilagođavanjem, tek s dovoljno simboličke buke da zadrži privid konzistentnosti pred vlastitom javnošću.

Narativ pred istekom roka

Iza svakog Dodikovog pokušaja konstruisanja narativa, bilo da je riječ o nošenju Trumpovog kačketa, posjeti Izraelu, oglasima u Austriji, prozivanju domaćih političkih oponenata kao izdajnika, ili reinterpretaciji bošnjačkog identiteta kao privremenog zastranjenja od „prirodnog“ srpstva, stoji ista logika: stvaranje svijeta u kojem neprijatelji dolaze sa svih strana, dok se istina krije samo u jednoj političkoj figuri. Paradoks Dodikove strategije leži u tome što je svaki od tih narativa, bez izuzetka, doživio kolaps upravo onog trenutka kada se susreo s pravnom i institucionalnom realnošću. Trumpova administracija ga se odrekla, izraelska posjeta naprasno je prekinuta, Austrija mu je zabranila ulazak, opozicija mu je uskratila legitimitet, a ni „Bošnjaci koji su izdali vjeru“ nisu postali most prema novom suživotu. Na kraju, ono što ostaje jesu samo konture narativa koji služi za održavanje slike lidera kojeg „ne smiju dirati jer bi moglo biti gore“. Stoga, ono što se javnosti prikazuje kao borba za kolektivnu autonomiju, u stvarnosti sve više liči na pokušaj preživljavanja jednog političkog ega, koji ne priznaje poraz, ali ga svakodnevno implementira kroz zakone, odluke i tišinu. Najveći izazov za Dodika, stoga, nije pronalazak novih neprijatelja za nastavak konfrontacije, već očuvanje iluzije da u sukobima koje je sam proizveo još uvijek postoje i sredstva i saveznici za ravnopravnu borbu.

*Mišljenja izražena u ovom članku su autorova i ne odražavaju nužno uređivačku politiku TRT Balkan.