Kada je predsjednik Recep Tayyip Erdogan govorio pred brojnim svjetskim liderima na samitu Šangajske organizacije za saradnju (ŠOS) u kineskom Tianjinu, to je označilo prelomni trenutak i za Turkiye i za blok koji predstavlja 41 posto svjetske populacije.
Za Turkiye, simbolika Erdoganovog učešća nadilazi samu ceremoniju. Ankara je prva i jedina članica NATO-a koja ima status dijaloškog partnera u Šangajskoj organizaciji za saradnju, koji posjeduje od 2012. godine.
Ova rijetka pozicija naglašava namjeru Turkiye da svjesno balansira između dva svijeta: ostajući vezana za svoje tradicionalne zapadne saveze, ali istovremeno sve više ulažući u evroazijska partnerstva.
Kako se globalna moć raspada na suprotstavljene blokove, Ankara se predstavlja kao most među njima – zemlja jedinstveno pozicionirana da istovremeno komunicira s Briselom, Pekingom, Washingtonom i Moskvom.
Pod Erdoganovim vodstvom, Turkiye je postepeno širila svoje prisustvo u Šangajskoj organizaciji za saradnju. Tako je 2017. godine predsjedavala Energetskim klubom Šangajske organizacije za saradnju, što je Ankaru smjestilo u središte ključnih rasprava o resursima u Evroaziji.
U novije vrijeme, trgovina s Kinom i Rusijom – dvjema vodećim silama Šangajske organizacije za saradnju – značajno je porasla, što potvrđuje ekonomsku logiku dubljeg angažmana.
Ipak, interes Ankare za Šangajsku organizaciju za saradnju nije samo transakcijske prirode.
Za Turkiye, ova organizacija predstavlja i kapiju ka Centralnoj Aziji, gdje Kazahstan, Kirgistan i Uzbekistan – osnivači Šangajske organizacije za saradnju – dijele s Ankarom kulturne, jezičke i političke veze kroz Organizaciju turskih država.
Aplikacija Azerbejdžana za punopravno članstvo dodatno pojačava ovu tursku dimenziju. Na taj način, Šangajska organizacija za saradnju Turkiye pruža geopolitičku prednost i platformu na kojoj može povezati svoj identitet NATO sile i evroazijskog aktera.
Samit s globalnim posljedicama
Od 31. augusta do 1. septembra Tianjin je bio domaćin okupljanja koje bi moglo preoblikovati evroazijsku geopolitiku.
Šangajska organizacija za saradnju, nekada usko sigurnosni forum osmišljen za borbu protiv terorizma, separatizma i ekstremizma, danas se pretvorila u jedan od najznačajnijih regionalnih saveza 21. stoljeća.
S Kinom, Rusijom, Indijom, Pakistanom, Iranom, Bjelorusijom i centralnoazijskim republikama kao punopravnim članicama, Šangajska organizacija za saradnju danas predstavlja ogroman blok koji čini više od 34 posto globalnog BDP-a.
Ovogodišnji samit održan je u sjeni brojnih globalnih kriza: rata u Ukrajini, nestabilnosti na Bliskom istoku, ponovnog uvođenja Trumpovih tarifa koje remete svjetsku trgovinu, te rastućeg rivalstva između Washingtona i Pekinga.
U tom turbulentnom kontekstu, Šangajska organizacija za saradnju izdvaja se kao jedno od rijetkih mjesta gdje za istim stolom sjede rivali poput Kine i Indije, ili Indije i Pakistana. Njena sposobnost da potakne makar i ograničenu saradnju postala je rijetkost u eri sve dublje geopolitičke fragmentacije.
Iako su na samitu prisustvovali svi šefovi država i vlada deset članica Šangajske organizacije za saradnju, posebno se istaklo prisustvo indijskog premijera Narendre Modija, što je označilo njegovu prvu posjetu Kini od 2018. godine i signaliziralo mogući početak otopljavanja kinesko-indijskih odnosa.
Više od deset lidera iz zemalja posmatrača i dijaloških partnera, kao i čelnici velikih međunarodnih organizacija, također su učestvovali na ovom dvodnevnom događaju.
Proračunati balans Turkiye
Erdoganovo pojavljivanje kao gosta od posebnog značaja u ovom dinamičnom okruženju naglašava rastuću važnost Turkiye za Šangajsku organizaciju za saradnju.
Ankara nije punopravna članica, ali njeno prisustvo dovodi u pitanje jednostavne narative o sukobu Istoka i Zapada. NATO i Šangajska organizacija za saradnju dugo se posmatraju kao suprotstavljeni geopolitički polovi.
Ipak, Turkiye, kao osnivačica NATO saveza, sve više sebe pozicionira kao poveznicu, a ne kao zarobljenika jednog bloka.
To, naravno, nije bez rizika. Angažman Ankare u evroazijskim forumima izazvao je zabrinutost u zapadnim prijestonicama, gdje je skepticizam prema Kini i Rusiji dodatno ojačao.
No, Erdogan se pokazao vještim u igranju na obje strane – koristeći članstvo u NATO-u za sticanje odbrambenih prednosti, dok istovremeno osnažuje energetske, trgovinske i diplomatske veze kroz evroazijske odnose.
Logika je pragmatična: u multipolarnom svijetu, balansiranje znači opstanak.
Ekonomija Turkiye uveliko zavisi od zapadnih tržišta, ali njene energetske potrebe vezane su za Rusiju, dok dugoročne trgovinske ambicije počivaju na kineskoj Inicijativi Pojas i put.
Šangajska organizacija za saradnju Ankari nudi platformu za usklađivanje tih interesa, ali i poziciju posrednika u globalnim sporovima – od rata u Ukrajini do kriza na Bliskom istoku.
Test same Šangajske organizacije za saradnju
I sama Šangajska organizacija za saradnju suočava se s podjelama koje ograničavaju njenu koheziju.
Dugogodišnja rivalstva između Indije i Pakistana, nelagoda zbog kineske ekonomske dominacije i neslaganja oko rata Rusije u Ukrajini sve to dodatno otežava jedinstvo.
Ipak, čak i skromni ishodi imaju značaj.
U završnoj deklaraciji iz Tianjina, učesnici samita potvrdili su svoju posvećenost sigurnosnoj saradnji, uključujući borbu protiv terorizma i trgovine drogom.
Dokument je također evidentirao nove izazove: lideri su se složili da zajednički djeluju protiv rizika povezanih s vještačkom inteligencijom i podržali suvereno pravo država da regulišu internet.
Okupljeni su, osim toga, osudili američke i izraelske napade na Iran i smrt civila u Gazi.
Međutim, kao i u Deklaraciji iz Astane iz 2024. godine, završni dokument ne spominje Ukrajinu.
Za Turkiye je samo učešće u ovim raspravama već samo po sebi uspjeh. Time Ankara dobija priliku da utiče na evroazijske agende, produbljuje bilateralne odnose i pokaže svojim zapadnim saveznicima da ima opcije i izvan NATO-a i Evropske unije.
Nedavni potezi Ankare – posredovanje između Rusije i Ukrajine u vezi s izvozom žitarica, nastojanja da proširi trgovinu s Kinom uz zadržavanje odbrambenih veza s NATO-om, te jačanje partnerstava u Centralnoj Aziji – ukazuju da vidi vrijednost u ostanku fleksibilnom.
Upravo ta fleksibilnost daje Turkiye polugu: može razgovarati i s Pekingom i s Moskvom na načine na koje to zapadna Evropa ne može, dok u isto vrijeme održava uticaj u Briselu i Washingtonu na način na koji to države Šangajske organizacije za saradnju ne mogu.
U eri u kojoj jedan pol više ne određuje globalni poredak, taj dvojni identitet čini Turkiye jednim od rijetkih aktera sposobnih da se kreću preko podjela.
*Mišljenja izražena u ovom članku su autorova i ne odražavaju nužno uređivačku politiku TRT Balkan.
