U Washingtonu prošle sedmice, za uglađenim stolom u Bijeloj kući, Donald Trump i Benjamin Netanyahu sjedili su i smiješili se s uvjerenjem onih koji vjeruju da posjeduju sudbinu, karte i ratne avione.
Trump je, kao i obično, djelovao ne kao državnik, već kao globalni trgovac nekretninama. Ovoga puta, Gaza je bila zemlja na prodaju – ili tačnije, za evakuaciju. Trump je rekao novinarima: „Imali smo izvrsnu saradnju sa susjednim zemljama... tako da će se dogoditi nešto dobro.“
„Nešto dobro.“
Tako Trump opisuje ideju o tome da se cijelom jednom narodu oduzme zemlja – da se izbriše identitet, pokopaju mezarja, iskorijeni kultura stara hiljadama godina i premjesti ih na neka „ugodnija“ mjesta.
On to naziva slobodom – ali samo ako prvo pristaneš napustiti svoj dom. Palestinac mora napustiti svoju zemlju kako bi živio u nepoznatom izgnanstvu, bez dostojanstva i bez zajednice kojoj pripada.
Moraš ostaviti sve iza sebe i reći „hvala“ onima koji su ti uništili dom.
Postalo je jasno da je cilj produžavanja rata protiv Gaze – pojasa zemlje površine samo 327 kvadratnih kilometara – bio da se iscrta mapa raseljavanja. Je li prisilnog ili „dobrovoljnog“, više nije ni važno.
Sada je vizija jasna: kad god Trump i Netanyahu sjednu zajedno, razgovaraju o protjerivanju naroda iz Gaze. A ko može zaustaviti ovo ludilo?
Pod Trumpovim vodstvom, Amerika otvoreno podržava protjerivanje Palestinaca – kako bi ispraznila zemlju od njenog naroda.
Ta želja nije nova; još od najranijih cionističkih vizija, uključujući ideju Theodora Herzla o „neprimjetnom protjerivanju siromašnog stanovništva preko granice“ da bi se napravio prostor za jevrejsku državu, izraelski san je oduvijek bio zemlja bez naroda – kako bi se dovršila kontrola nad ostatkom Palestine.
Amerika je duboko uključena u rat u Gazi, kao da joj je to jedina briga. Trump o tome neprestano tvituje i govori – uvijek stajući na stranu Izraela, osuđujući Palestince na svakom koraku – kao da je Gaza njegov glavni posao, čarobna zemlja u kojoj bi pokrenuo svoj sljedeći Trumpov ekonomski projekat, koji je nekad nazivao „Rivijera“.
Trump vidi priliku.
Pa šta navede čovjeka koji živi s druge strane okeana, u mermernoj kuli gdje čuje samo jeku vlastitog glasa, da odlučuje o sudbini više od dva miliona Palestinaca?
Ko mu je dao pravo da ožalošćenom ocu – kojem su kćerke istrgnute iz naručja ispod ruševina – ponudi „bolji život“?
Šta ga uopće povezuje s tim narodom, osim ugovora o oružju koje potpisuje za Izrael?
Kako se može nazvati čovjekom mira ili čovjekom humanosti, kad finansira ubicu i tapše ga po ramenu, dok se djeca, žene i starci sistematski ubijaju?
Trump ne vidi Palestince. On vidi priliku da postane heroj velikog projekta geopolitičkog inženjeringa – projekta koji plaćaju stranci, a zatrpavaju nijemi posmatrači.
U Washingtonu je Netanyahu izjavio: „Ako žele da ostanu, mogu. Ako žele da odu, treba da im se to omogući. Gaza ne bi trebala biti zatvor.“
Ali Izrael odbija da prekine rat. Nastavlja s opsadom, bombardovanjem i snajperskim napadima.
Koji je zatvor gori od grada bez vode, bez lijekova, bez struje, bez mira?
A onda tom narodu kažu: „Birajte.“
Može li neko ko je gladan, bez doma, društveno razoren, fizički i emotivno uništen ratom koji mu je spalio tijelo i memoriju, zaista „birati“ da li će ostati ili otići?
To je providna obmana – u koju ne bi povjerovalo ni dijete koje je u zračnom napadu izgubilo pola porodice.
Ovako se proizvodi masovno raseljavanje – ne otvorenom silom, već tako što se smrt nudi kao “izbor”.
Ono što se danas dešava jeste rat vokabulara.
Igra riječima ne spašava savjest, niti pere ruke uprljane krvlju.
Kažu „dobrovoljna migracija“ umjesto prisilno raseljavanje; „bolja prilika“ umjesto istrebljenja; „zemlje domaćini“ umjesto izgnanstva.
To nije diplomatski jezik – to je lingvistička mašina obmane, osmišljena da prikrije zločin, da zamaskira njegov smrad.
Preživjeti s dostojanstvom
U Gazi, život nije pjesnička metafora – to je svakodnevna borba za goli opstanak.
Palestinac se budi uz zvuk ratnih aviona, traži hljeb, hoda bez goriva, smišlja načine kako doći do vode, bori se s infekcijama bez lijekova – i ipak uči svog sina da „dom“ nije na prodaju, čak i kad gori.
Tokom rata, narod Gaze podnio je najbrutalnije oblike mučenja – glad, ubijanja, raseljavanje, progonstvo, gubitak. Bili su izloženi političkoj ucjeni, prisiljeni da se odreknu svojih prava u zamjenu za hranu. Cijene su toliko skočile da je osnovna ishrana postala gotovo nedostižna.
Danas, prema podacima Integrated Food Security Phase Classification (IPC), jedan od pet Palestinaca u Gazi suočava se s glađu, dok se zalihe hrane urušavaju pod opsadom. Ipak, svaki Palestinac se drži svog mjesta u Gazi i uči svoju djecu da čine isto.
Jedno palestinsko dijete razumije više o pripadnosti nego većina ministara odbrane u svjetskim prijestolnicama.
Dom u Palestini nisu samo zidovi – to je sjećanje, ime, čežnja, dova, djedova slika na zidu, miris limuna.
Zato kada Trump kaže da su susjedne zemlje „spremne“, to je kao da predloži majci da ostavi dijete kod komšija i krene ispočetka.
Nakba – katastrofa u novom pakovanju
Ovo nije ništa novo – samo je ažurirana verzija istog plana.
Godine 1948. više od 700.000 Palestinaca je protjerano iz svojih sela, postali su izbjeglice kojima je uskraćeno pravo na povratak, uprkos Rezoluciji UN-a 194, koja jasno navodi da se izbjeglicama koje žele da se vrate u svoje domove i žive u miru sa susjedima – to pravo mora omogućiti.
Bili su raseljeni putem metoda i taktika koje su progonile nevine smrću, hapšenjem, mučenjem i rušenjem domova – baš kao što se danas dešava u Gazi.
Danas im se nudi „opcija“ da odu „svojom slobodnom voljom“ i da žive u „humanitarnim zonama“. Prema dokumentu američke vlade do kojeg je došao Reuters 7. jula, radi se o planu vrijednom 2 milijarde dolara za izgradnju velikih „Humanitarnih tranzitnih zona“ unutar, a potencijalno i izvan Gaze – kako bi se Palestinci u njima smjestili, „deradikalizirali“ i pripremili za moguće preseljenje.
Ubrzo će se otvoriti granični prijelazi i pomorski koridori za njihov odlazak – pod izgovorom humanitarnih napora da se „spase ljudi“.
Donald Trump, milosrdna duša, jednostavno ne može podnijeti da vidi Gazu u tako užasnom stanju.
To je groteskna farsa – sramotni filmski spektakl koji mora biti zaustavljen. Ali kako?
Odgovor leži u globalnoj akciji – i zvaničnoj i narodnoj.
Mora postojati glas koji će ovom cirkusu, u ime čovječnosti, reći: “Dosta!”
Može li se danas etničko čišćenje zamotati u celofan i nazvati „rekonstrukcijom“ ili „boljim životom“?
Šutnja svijeta: Saučesništvo u zločinu
Veliko pitanje: A gdje je svijet? Zašto ta uznemirujuća tišina o našoj zajedničkoj budućnosti?
Gdje su govori o ljudskim pravima kada se Gaza bombarduje, njeni ljudi ubijaju, a zatim im se ljubazno kaže da napuste svoju zemlju – pod prijetnjom smrti i gladi?
U slučaju Ukrajine, digli su se glasovi, pokrenule se institucije, a patnja je pretvorena u pravni, politički i medijski kapital.
Ali u Gazi postoje tehnologije šutnje – sistemi utišavanja, namjerno neutralisanje bijesa i zgražanja.
Dominacija se ne ostvaruje samo bombama – već i kontrolom onoga što se govori, i onoga što se prešućuje.
Kada Trump ustane i predloži „dobrovoljnu migraciju“, on ne nudi izbor – on prepakira raseljavanje kao čin humanosti.
To je klasičan primjer moći: manipulacija jezikom kako bi se opravdala potčinjenost.
U toj priči, Palestinac nije političko biće – već predmet koji se treba geografski preraspodijeliti.
Gaza nije karta na pregovaračkom stolu. To je prostor koji stvara novo značenje života pod nasiljem – sjećanje na otpor.
Svaki pokušaj da se Palestinca svede na objekt kojim se upravlja izvana – produžetak je kolonijalne logike koja negira identitet i oduzima glas.
Govor o „izboru“ ovdje nije izbor – to je prikriveni oblik prisile.
Pravi izbor počinje tek kada nasilje prestane, a ne kad se odlazak nudi usred bombardovanja kao „održiva alternativa“.
Trump ne govori o Palestincu kao o čovjeku, već kao o smetnji jednom projektu.
On ne vidi život – vidi samo masu kojom treba upravljati kroz kalkulacije interesa.
Tu se kolonijalni diskurs ponavlja: ili prihvati naše uslove, ili idi – za tvoje dobro.
Ali Palestinac – dok ukopava mrtve, podučava svoju djecu i čuva sjećanje – pruža otpor. Ne zato što je otpor herojski, nego zato što je to jedini način da zaštiti sebe od toga da nestane u tuđoj priči.
*Mišljenja izražena u ovom članku su autorova i ne odražavaju nužno uređivačku politiku TRT Balkan.
