Autor: Mustafa Krupalija

Dejtonski mirovni sporazum i uspostavljeni mehanizmi implementacije i nadzora mira transformirali su međunarodne aktere u Bosni i Hercegovini iz pukih stranih predstavnika u legitimne političke subjekte. Još ubrzo nakon sklopljenog sporazuma, 55 država i agencija imenovano je u Vijeće za sprovedbu mira, broj koji je se vremenom konsolidovao na jedanaest ključnih članica putem Upravnog odbora i instituta Visokog predstavnika. Kao posljedica toga, nijedna politička karijera vodećih bh. aktera nije ostala imuna na vanjsku dinamiku. Međunarodni interesi i njihova intervencija često su bili odlučujući faktor u njihovom usponu, pa čak i padu.

Milorad Dodik nije izuzetak u ovom kontekstu. Njegov ulazak na visoku političku scenu, iako je započeo s ograničenim kapacitetom od samo dva zastupnika u NSRS-u, brzo je dobio na značaju zahvaljujući podršci zapadnih zemalja. Njegov daljnji politički uspon praćen je pažnjom međunarodne zajednice, što se očitovalo, primjerice, 2011. godine kada je predstavnica EU za vanjsku politiku Catherine Ashton popustila pred njegovim zahtjevima i uklonila strane sudije i tužioce iz Suda BiH. Time je dodatno osnažena Dodikova pozicija, koja ga je učinila nezaobilaznim partnerom na domaćoj i međunarodnoj sceni. Međutim, ulaskom u 2025. godinu, međunarodna podrška Miloradu Dodiku svedena je isključivo na Rusiju, Srbiju i Mađarsku, čime je njegova politička sudbina dobrim dijelom prepuštena u ruke ovih zemalja.

Rusija

Ruska geopolitička strategija, vođena pragmatičnim interesima i ograničenim mogućnostima djelovanja na više frontova, sve češće dovodi u pitanje suštinu i lojalnost savezništava koja inicira. Tokom posljednjih pet godina, Rusija je na dva fronta – oba kao rezultat dugogodišnjih zamrznutih sukoba – trajno izgubila privilegovanu poziciju i, bez prevelikih žrtava u samoj kulminaciji događaja, poprilično tiho napustila dugogodišnje saveznike. Iako su ta slabljenja uticaja u Nagorno-Karabahu i Siriji pokušani nadomjestiti ekspanzijom uticaja na afričkom kontinentu, teško je sa sigurnošću tvrditi da će novootvorene vojne baze i uspostavljeni bilateralni odnosi osigurati dugoročan ruski opstanak na tim prostorima.

Milorad Dodik, koji je nakon februara 2022. postao jedan od najlojalnijih evropskih saveznika Vladimira Putina, nije uvijek uživao istu popularnost kod ruskog predsjednika. Dodik se u protekle tri godine više puta susreo s Putinom nego u cijelom prethodnom periodu prije februara 2022. Osim toga, činjenica da se nakon početka sukoba u Ukrajini od svih evropskih lidera jedino bjeloruski predsjednik više puta susreo s Putinom također dovoljno govori o značajnom porastu Dodikove strateške važnosti za Rusiju u proteklom periodu.

Nije teško pretpostaviti šta se krilo iza ove nagle bliskosti između Dodika i Putina. U vremenima kada su ga mnogi svjetski lideri izolovali, Dodik, kao neko ko je iz srca Evrope drsko prkosio Zapadu, Putinu je bio više nego koristan u širenju narativa o neprijateljskim globalističkim silama sa Zapada. S dolaskom Trumpove administracije, međutim, za Putina se iznenada otvorila prilika za otopljavanje odnosa između Moskve i Washingtona, što je njegov agresivni i frontalni stav prema Zapadu prolongiralo na neodređeno. U novonastaloj konstelaciji odnosa i otvaranju zatvorenih diplomatskih kanala, Dodikova privlačnost naglo je izgubila na značaju. Gotovo preko noći, i Putin i Dodik našli su se u poziciji da se, svako zasebno i na svoj način, bore za naklonost nove američke administracije.

Iako je rusko Ministarstvo vanjskih poslova zvaničnim saopštenjem osudilo „politički motivisan proces“ protiv Dodika, u narednim danima postalo je očito da Dodik više ne uživa istu popularnost kod Putina kao u prethodne tri godine. Direktna komunikacija između Dodika i Putina, koja je ranije bila ustaljena praksa, zamijenjena je indirektnim porukama preko srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića. Naime, odmah po objavi sudske odluke, Vučić je unaprijed obećao Dodiku da će 7. marta u telefonskom razgovoru s Putinom prenijeti njegove poruke o aktuelnoj situaciji. Na taj način, Vučić, koji se nakon početka ruske invazije na Ukrajinu nijednom nije lično sastao s Putinom, sada se pozicionirao kao Putinov glavni srpski saveznik, najavljujući i svoju prvu posjetu Moskvi u narednim mjesecima.

Činjenica da Dodik, u presudnim trenucima svoje političke karijere, nije mogao ostvariti čak ni direktan telefonski razgovor s Putinom ponovo je nametnula pitanje o snazi i iskrenosti odnosa koje Putin gradi sa svojim saveznicima. S pravom se može pretpostaviti da će ovaj odnos u budućem periodu usko zavisiti o nastavku mirovnih pregovora u Ukrajini i eventualnoj Putinovoj potrebi za nekim ko iz srca Evrope drsko prkosi Zapadu. Drugim riječima, Dodik, koji je godinama bio simbol ruske politike suprotstavljanja Zapadu na Balkanu, sada se suočava s realnošću da njegov značaj u ruskoj vanjskoj politici možda više i nije ono što je nekada bio.

Srbija

Zvanični odnosi između Srbije i Republike Srpske kontinuirano su poboljšavani kroz blisku saradnju između Aleksandra Vučića i Milorada Dodika. Nekoliko mjeseci prije sudske odluke, ti odnosi dostigli su najviši nivo u junu 2024. godine, kada je u Beogradu održan Svesrpski sabor, na kojem su, između ostalih, učestvovali i najviši predstavnici Srbije i Republike Srpske, kao i visoki zvaničnici Srpske pravoslavne crkve. Među 49 odluka donesenih na saboru posebno su se izdvojile odluke o formiranju zajedničkog Srpskog nacionalnog savjeta za koordinaciju i sprovođenje saborskih odluka, proglašenju 15. februara Danom državnosti u Srbiji i Republici Srpskoj te usklađivanju obrazovnih programa i nastavnih planova između dvije strane. Dobar dio bh. javnosti ove je odluke ocijenio kao prijetnju suverenitetu i teritorijalnom integritetu Bosne i Hercegovine, ali i kao pokušaj vršenja pritiska na pravosuđe uoči donošenja sudske odluke protiv Milorada Dodika.

Međutim, u periodu neposredno prije sudske odluke, rastuće uplitanje Srbije u unutrašnja pitanja Bosne i Hercegovine palo je u drugi plan zbog velikih protesta širom Srbije, koji su izbili nakon urušavanja nadstrešnice na Željezničkoj stanici u Novom Sadu u novembru 2024. godine, kada je poginulo 15 ljudi. Ovi protesti, predvođeni studentima i podržani od strane akademske zajednice, radnika i šire javnosti, postali su najveći politički izazov s kojim se Aleksandar Vučić suočio od dolaska na vlast. Takav razvoj događaja umanjio je fokus srbijanske javnosti na zbivanja u BiH i time gurnuo pitanje Republike Srpske u drugi plan.

Iako je Vučić neposredno nakon objave sudske odluke sazvao sjednicu Savjeta za nacionalnu bezbjednost i opisao situaciju kao jednu od najvećih kriza poslijeratnog perioda, te posjetom Dodiku u Banjoj Luci otvoreno izrazio svoju podršku, nije uspio prikriti promjenu fokusa i opterećenost unutrašnjim previranjima u Srbiji. Tokom posjete Banjoj Luci, ali i u saopćenju nakon telefonskog razgovora s Putinom, Vučić je dobar dio svog obraćanja posvetio protestima u Srbiji, nazivajući ih pokušajem „obojene revolucije“ i ističući da „prljave igre“ protiv legitimne srbijanske vlasti neće pokolebati srpski narod. Na taj način, Dodikova pozicija stavljena je u kontekst unutrašnjih političkih izazova u Srbiji, gdje se Vučić lično suočava s primarnom prijetnjom po interese srpskog naroda.

Ovakvim pristupom, Vučić je uspio prebaciti težište problema na sebe, što stvara osnovu za eventualno opravdanje u slučaju nedovoljnog angažmana u spašavanju Dodika. Njegovim riječima, „protesti su usmjereni na slabljenje njegovog položaja i sprečavanje Srbije da nastavi podržavati Srbe na Kosovu i u Republici Srpskoj“. Kako se 15. mart i dosad najveći protesti u Beogradu budu približavali, Vučić će biti sve više primoran da usmjeri resurse na stabilizaciju političkog stanja na domaćem terenu, što Dodika ostavlja u nezavidnoj poziciji.

Mađarska

Mađarski premijer Viktor Orban posljednjih je godina, prvenstveno kroz međusobnu podršku i saradnju, intenzivirao odnose s Miloradom Dodikom. Ova bliska povezanost dostigla je vrhunac u aprilu 2024. godine, kada je Dodik Orbanu dodijelio Orden Republike Srpske, najviše priznanje ovog entiteta. Samo desetak dana prije objavljivanja sudske odluke, Dodik je posjetio Budimpeštu i sastao se s Orbanom, što su mnogi protumačili kao pokazatelj njihovih čvrstih političkih i ličnih veza. Stoga nije bilo iznenađujuće kada se Orban među prvima oglasio nakon presude, osuđujući sudski proces kao politički motivisan.

Ipak, uloga Mađarske u ovom procesu nije ostala samo na verbalnoj podršci. Dan prije nego što je presuda zvanično objavljena, Dodik je izjavio da je u BiH stiglo tristo pripadnika mađarske specijalne policije, koji su raspoređeni u baze MUP-a RS-a u Banjoj Luci. Ova izjava izazvala je burne reakcije u bh. javnosti. Prema pisanju mađarskog portala VSquare, Mađarska je, u slučaju osuđujuće presude i pokušaja hapšenja Dodika, preko spomenutih specijalaca planirala njegovu brzu evakuaciju u Mađarsku. Isti izvještaj navodi da su ove jedinice bile opremljene sofisticiranom opremom, uz čiju su pomoć danima obavljane pripreme i izviđačke aktivnosti za moguću operaciju.

Prema informacijama navedenog portala, ovaj plan propao je zbog upozorenja koje su mađarskim specijalnim snagama uputili američki zvaničnici. Iako su vlasti Mađarske i Republike Srpske tvrdile da je riječ samo o zajedničkoj vojnoj vježbi i programu obuke, tenzije između BiH i Mađarske eskalirale su, te je nedugo nakon toga mađarskom vojnom avionu, koji je prevozio državnog sekretara iz mađarskog Ministarstva odbrane, zabranjen ulazak u BiH. Pored toga, član Predsjedništva BiH Željko Komšić 7. marta zvanično se obratio Vijeću Evrope, zahtijevajući povlačenje mađarskih trupa iz misije EUFOR Althea u Bosni i Hercegovini.

Iako je Dodik ranije tvrdio da ni u kojem slučaju ne planira bijeg, činjenica je da se Mađarska sve više profilira kao sigurno utočište za lidere koji izbjegavaju pravne procese u svojim državama. Neki od ranijih primjera su bivši premijer Sjeverne Makedonije Nikola Gruevski, koji je 2018. godine pobjegao u Mađarsku uz pomoć mađarskih diplomata i obavještajnih službi, bivši brazilski predsjednik Jair Bolsonaro, koji se 2024. godine sklonio u mađarsku ambasadu u Brazilu iz straha od hapšenja, te poljski političar Marcin Romanowski, koji je, suočen s optužbama za korupciju, također pronašao utočište u Mađarskoj. Ovi slučajevi dodatno su ojačali uvjerenje u bh. javnosti da bi sličan scenarij mogao biti moguć i u Dodikovom slučaju.

„Home Alone“

Početak političke karijere Milorada Dodika vremenski se poklopio s periodom kada su se deseci država i međunarodnih agencija legalno pozicionirali kao legitimni akteri u Bosni i Hercegovini. Ovaj kontekst omogućio mu je da svoju političku strategiju gradi na oscilacijama globalnih odnosa i promjenama u stavovima ključnih međunarodnih centara moći. Tokom godina, Dodik se isticao pragmatičnošću i sposobnošću prilagođavanja, što mu je omogućilo da, uprkos periodičnim oscilacijama u podršci, ostane dugotrajan faktor u bh. politici. Međutim, najnovija dešavanja ukazuju na to da je broj relevantnih međunarodnih aktera na koje može računati drastično sužen, a njegovi preostali saveznici opterećeni vlastitim krizama i kalkulacijama.

Trenutna kriza teško da mu može ponuditi izlaz kroz podršku međunarodnih aktera. Njegove objave na platformi X u kojima je javno iskazao razočarenje komentarima američkog državnog sekretara Marca Rubia, zatim njihovo brisanje i kasnije objavljivanje ublaženih verzija istih poruka, jasno ukazuju na političku nemoć u kojoj se nalazi. Dodikov glasnogovornik, Radovan Kovačević, dodatno je osnažio dojam očaja, podsjećajući da su Dodikovi politički protivnici otvoreno podržavali Biden i Harris, dok je Dodik oduvijek stajao na strani Trumpa.

Međutim, teško da će ova argumentacija donijeti konkretne rezultate, posebno ako se uzme u obzir da ključni međunarodni igrači s kojima Dodik održava odnose – Putin, Vučić i Orban – također pokušavaju pridobiti naklonost Trumpove administracije, ali iz vlastitih interesa i kalkulacija. U toj trci za pažnjom bivšeg američkog predsjednika, Dodik se našao u političkoj verziji "Home Alone", prepušten sam sebi, dok su se njegovi saveznici razbježali pred vlastitim problemima. Još je neizvjesnije kako će završiti njegov pokušaj da se nametne u ovoj igri moći, jer je politička realnost bliža Trumpovom drugom kultnom scenariju – "The Apprentice", gdje na kraju nekom mora biti rečeno: "You’re fired."

U tom kontekstu, Dodik se suočava s političkom realnošću u kojoj njegova tradicionalna retorika o suverenosti i zaštiti srpskih interesa više ne garantuje stabilnost njegove pozicije. Putin, opterećen ratom u Ukrajini, Vučić, koji se bori s unutrašnjim nemirima, i Orban, koji nastoji izbjeći posljedice nadolazećeg carinskog rata između SAD-a i EU, trenutno imaju važnije prioritete od pružanja aktivne podrške Dodiku. Iako je kroz godine uspijevao manevrisati između velikih sila i prilagođavati se geopolitičkim promjenama, sada je evidentno da mu je politički prostor značajno sužen. U tom kontekstu, nikad ranjiviji, Dodik ostaje u milosti i nemilosti domaćih institucija, koje će, najvjerovatnije, iskoristiti ovaj momentum i okončati političku karijeru jednog od najuticajnijih političara postdejtonske BiH.

*Mišljenja izražena u ovom članku su autorova i ne odražavaju nužno uređivačku politiku TRT Balkan.