Sirija izlazi iz više od decenije građanskog rata; njena budućnost i dalje ostaje duboko neizvjesna. Regionalna rivalstva i strane intervencije nastavljaju oblikovati oporavak zemlje.

Tri dinamike posebno se izdvajaju: ponovljeni napadi Izraela i politika dezintegracije, mlaka reakcija međunarodne zajednice te rastuća uloga Turkiye kao potencijalnog garanta stabilnosti, čine dijelove ove složene slagalice.

To otvara ključna pitanja. Koji je pravi krajnji cilj Izraela u Siriji? Zašto je svijet uglavnom ostao tih nakon intenziviranih izraelskih udara poslije rata u Gazi? Može li eventualno uključivanje Sirije u Abrahamove sporazume zadovoljiti izraelske sigurnosne brige? I gdje bi se Turkiye trebala pozicionirati u ovom promjenjivom okruženju?

Izraelski krajnji cilj u Siriji

Prva dinamika jeste izraelska kampanja da Sirija ostane fragmentirana. Osim genocida koji se odvija u Gazi, Tel Aviv provodi i napade te pokušaje okupacije protiv susjednih zemalja.

Nakon 7. oktobra, zbog sigurnosne paranoje u koju je upao, Izrael je zapao u ciklus nekontrolisanih i beskrajnih ratova kako bi ponovo uspostavio svoju narušenu moć odvraćanja. Istovremeno, to ostaje jedini način u rukama premijera Benjamina Netanyahua da održi krajnje desničarsku vladu na okupu.

U kontekstu Sirije, Izrael djeluje kao nastavak svojih ranijih politika. Ono što pokušava učiniti u Siriji zasnovano je na principu poznatom kao savez periferije, što znači saradnju s manjinama i perifernim državama kako bi se oslabile neprijateljski nastrojene arapske zemlje u regiji.

Politička i vojna podrška koju daje druzijskim grupama pod vođstvom Hikmata al-Hijrija stoga se uklapa u ovaj okvir.

Druzi su mala, ali značajna arapski govoreća manjina u Siriji, broje oko milion pripadnika i uglavnom su koncentrirani u oblasti Suweida, blizu izraelske i jordanske granice.

U julu su u toj regiji izbili sukobi između beduinskih Arapa i druzijskih grupa. Kada je Damask poslao trupe da uspostave red, Izrael je pokrenuo zračne napade na vladine snage, tvrdeći da štiti manjine od masakra. Taj događaj otkrio je kako Tel Aviv iskorištava lokalne podjele, posebno među Druzima, kako bi spriječio recentralizaciju Sirije.

Ovo se uklapa u širu izraelsku računicu. Iz izraelske perspektive, stabilizirana Sirija poslije Assada, zasnovana na narodnom legitimitetu, ekonomskom oporavku i obnovljenom teritorijalnom suverenitetu, predstavljala bi najgori mogući scenario.

Snažan Damask mogao bi uskratiti Izraelu slobodu provođenja prekograničnih upada, prenošenja oružja ka svojim proxy grupama po volji i manipuliranja subdržavnim akterima.

Zbog toga je Izrael nastojao osigurati da Sirija ostane krhka država, obilježena unutrašnjim rivalstvima, neregularnim milicijama i stranim intervencijama.

To se očitovalo u izraelskoj podršci druzijskim frakcijama ili u odobravanju separatističkih nastojanja PKK/YPG-a, kao načina slabljenja sirijske centralne vlasti.

Paradoksalno, Netanyahu je često izjavljivao da Izrael neće dopustiti da Sirija „postane novi Liban“. Ipak, u praksi, izraelska politika gura Siriju upravo ka tom libanskom modelu sektaške fragmentacije, uskraćujući sirijskoj vojsci povratak na južne teritorije, pokrećući ponovljene zračne napade i podstičući uslove vojnog pluralizma.

Ono što posebno zabrinjava Izrael jeste mogućnost rastuće uloge Ankare u Siriji. Tokom građanskog rata, Turkiye je snosila ogroman teret prihvata miliona izbjeglica i predstavljala glavnog podržavatelja tadašnje sirijske opozicije protiv režima svrgnutog Assada.

Sada, u okruženju nakon građanskog rata, Ankara se repozicionira. Potencijalno tursko-sirijsko približavanje, posebno ako bi bilo praćeno smanjenjem američke podrške PKK/YPG-u, moglo bi istovremeno ojačati suverenitet Damaska, proširiti regionalni uticaj Turkiye i ograničiti sposobnost Izraela da djeluje jednostrano širom sirijske teritorije.

Tako izraelski sigurnosni diskurs zapravo prikriva strategiju čiji je suštinski cilj održavanje privilegije nesmetanog intervencionizma u susjednim arapskim državama – privilegije koju ugrožava rastući uticaj Turkiye.

Nemoguća misija: Abrahamovi sporazumi

Korištenjem vojne sile kao podrazumijevanog instrumenta, Tel Aviv rizikuje da Siriju zaključa u trajno stanje fragmentacije i da poveća opasnost od šireg regionalnog sukoba. Istovremeno, međunarodna zajednica u velikoj mjeri normalizira izraelska kršenja sirijskog suvereniteta.

Uprkos prisustvu mirovnih snaga UN-a duž sirijsko-izraelske granice na Golanu, u skladu sa sporazumom o razdvajanju snaga iz 1974. godine, Izrael je u novembru 2024. iskoristio priliku da okupira tampon-zonu.

U devet mjeseci nakon toga proveo je kopnenu invaziju i izveo više od 500 zračnih napada na sirijsku teritoriju. Iako je specijalni izaslanik UN-a za Siriju osudio ove poteze, agencije UN-a nisu preduzele nikakve konkretne mjere.

Kao rezultat, izraelski napadi – u skladu s njegovim ponašanjem tokom cijelog građanskog rata – ostaju bez odgovora međunarodne zajednice. Umjesto da se suprotstavi agresivnosti Tel Aviva, međunarodna zajednica, posebno Sjedinjene Države, fokusira se na uvjeravanje Netanyahua da stabilizirana Sirija ne bi ugrozila izraelsku sigurnost.

Logika je jednostavna: ako bi Damask mogao biti rehabilitovan uključivanjem Sirije u Abrahamove sporazume, na način usklađen s interesima Zaljeva i SAD-a, prestao bi da bude prva linija otpora protiv Izraela, a normalizacija bi se produbila.

Izrael, međutim, naglo odstupa od te vizije. Umjesto da reintegraciju Sirije posmatra kao garanciju dugoročne sigurnosti, Netanyahuova vlada preferira privilegiju jednostranih udara i intervencija.

U računici Tel Aviva, slaba i fragmentirana Sirija daleko efikasnije čuva izraelsku regionalnu dominaciju nego obnovljena država povezana s Turkiye i Zaljevom.

Izraelska sklonost ka podijeljenoj i slaboj Siriji može se objasniti njegovom stalnom slobodom da intervenira u toj zemlji, kao i zabrinutošću da bi stabilna Sirija mogla dovesti do pojave antiizraelskog režima u regiji.

Za razliku od Assadovog režima, vlada koja bi imala podršku većine stanovništva mogla bi, nakon postizanja ekonomske i političke stabilnosti, preduzeti mjere protiv izraelske okupacije i napada na okupiranu Golansku visoravan. Štaviše, Netanyahu je nedavno izjavio, govoreći o sirijskoj vladi: „Nisam naivan, znam s kim imam posla.“

Ukratko, za Washington je prioritet “obuzdana” Sirija uključena u regionalni sigurnosni poredak; za Tel Aviv je prioritet zadržati sposobnost da napada sirijsku teritoriju po vlastitoj volji. Abrahamovi sporazumi, stoga, predstavljaju nemoguću misiju pomirenja ovih divergentnih pristupa.

Turkiye kao stabilizator i balansirajući faktor

Proteklh devet mjeseci pokazalo je da, dok Izrael destabilizira, Ankara može stabilizirati Siriju.

Potencijalno partnerstvo Turkiye i Damaska moglo bi predstavljati istinski put ka stabilnosti, uključujući vojnu saradnju u cilju jačanja obuke, opreme i konvencionalnih kapaciteta sirijske vojske.

Za međunarodnu zajednicu lekcija je jasna: angažman i podrška Turkiye u konstruktivnoj ulozi, umjesto ignorisanja izraelske agresije, mogu biti djelotvorniji put ka stvarnoj deeskalaciji u Siriji.

Turkiye je, zahvaljujući svom uticaju na sirijsko pitanje i pragmatičnoj regionalnoj diplomatiji, pokazala kapacitet da djeluje kao protivteža i spriječi da eskalacija preraste u nekontrolisani sukob.

Partnerstvo Turkiye i Katara nudi vrijedan model. Kao što to Katar može učiniti, i približavanje Turkiye i Sirije moglo bi se razviti u zajednički mehanizam za obuzdavanje izraelske agresije.

Paradoksalno, svaki izraelski napad gura Damask bliže Ankari, istovremeno zaoštravajući turske percepcije izraelske prijetnje. Mogućnost tursko-sirijske vojne, ekonomske i političke saradnje – posebno ako Washington smanji podršku PKK/YPG-u – upravo je onakvo regionalno povezivanje kakvog se Tel Aviv najviše pribojava.

Tokom građanskog rata, Turkiye je uspješno izlazila na kraj s Rusijom, Iranom i nedržavnim akterima; u novom periodu, međutim, za njenog primarnog rivala pojavljuje se Izrael. Kao što je Turkiye kroz pregovore u Astani i Sočiju uspjela stvoriti osnovu za suprotstavljanje Rusiji i Iranu, uprkos tome što ju je Sjedinjene Države ostavile samu, u ovoj novoj fazi mogli bismo svjedočiti procesu u kojem Turkiye uči kako se nositi s izraelskom agresivnošću i kako je kontrolisati.

Kao što su vojne operacije Turkiye obezbijedile životni prostor za sirijsku opoziciju i očistile određene regije od terorizma, sada se suočavamo s jednačinom u kojoj Turkiye mora podržavati stabilnost i teritorijalni integritet cijele Sirije kroz svoje direktno vojno prisustvo.

Ovo je značajno ne samo u smislu doprinosa stabilnosti Sirije, a time i nacionalnoj sigurnosti Turkiye, već i kao polje regionalnog nadmetanja između Turkiye i Izraela, koje jača sposobnost odvraćanja Turkiye u odnosu na Izrael. Stoga, na ovom starom bojištu, novu bitku čeka Turkiye.

Nakon više od decenije građanskog rata, i Damask i Ankara igraju na duge staze.

Za Siriju, čiji su kapaciteti i dalje ograničeni, ova strategija predstavlja jedini realističan put ka obnovi stabilnosti i teritorijalnog integriteta. Igrati na duge staze znači kupovati vrijeme: izlaziti iz diplomatske izolacije, privlačiti ekonomske investicije, omogućavati povratak Sirijaca iz inostranstva i postepeno obnavljati državnu vlast.

Izrael, međutim, nastoji ugušiti ovaj oporavak već u začetku. Stabilna Sirija, posebno ona podržana rastućim turskim prisustvom, direktno bi osporila izraelsku sposobnost da izvodi prekogranične udare, manipuliše milicijama i održava „privilegiju“ nesmetanog intervencionizma.

Dok Izrael teži trajnoj krhkosti, Turkiye ima priliku izgraditi trajnu stabilnost – a taj sukob će oblikovati naredno poglavlje u razvoju regije.

*Mišljenja izražena u ovom članku su autorova i ne odražavaju nužno uređivačku politiku TRT Balkan.