U dramatičnom preokretu, „primirje“ između Irana i Izraela počelo je da se primjenjuje u ranim jutarnjim satima ponedjeljka, nakon gotovo dvije sedmice eskalacije sukoba koji je potresao Bliski istok i globalna tržišta.

Neformalno dogovoreno uz međunarodnu podršku, a javno objavljeno od predsjednika Donalda Trumpa, primirje je predstavljalo najsnažniju pauzu u neprijateljstvima od izbijanja nasilja.

Međutim, neposredno prije originalno predviđenog početka primirja u 4 sata po teheranskom vremenu, Izrael je izveo završni val zračnih napada na iranske položaje u zapadnom Iranu.

Kao odgovor, Iran je odgodio službeni početak primirja do 7:30 i lansirao salvu balističkih projektila na izraelske gradove – uključujući Tel Aviv, Haifu i Be'er Shevu – neposredno pred zoru.

Čin se činio pažljivo odmjerenim, ne radi daljnje eskalacije, već da Iran vojno „završi riječ“ prije nego se povuče.

Uprkos intenzitetu te završne razmjene vatre, iranski zvaničnici ponovili su da im je cilj bio ograničen: odmazda unutar „okvira legitimnosti“, a ne rat koji bi išao dalje od toga.

I tako, nakon što su obje strane razmijenile još jedan posljednji udar, oružje je utihnulo – barem za sada.

Samo nekoliko sati ranije, nakon američkih napada na iransku nuklearnu infrastrukturu koristeći probijajuće GBU-57 bombe iz bombardera B-2 Spirit, Iran je kasno u nedjelju izvršio raketni napad na bazu Al-Udeid u Kataru – najveću američku vojnu bazu u regionu i centralu operacija komande CENTCOM-a.

Napad, pod kodnim nazivom „Vijest o pobjedi“, bio je brz i oštro ograničen. Iako je ciljao američku bazu, nije bio poziv na eskalaciju – već pažljivo odmjerena poruka: odgovaramo, ali ne provociramo rat.

Iran tvrdi da je ispalio 14 projektila – isti broj koji je, prema navodima, SAD koristio u napadu na iranska nuklearna postrojenja u Fordowu i Natanzu prošle sedmice.

Od toga, Teheran navodi da su tri projektila pogodila bazu u Kataru. Ministarstvo odbrane Katara, s druge strane, tvrdi da je ispaljeno samo sedam projektila, od kojih je samo jedan probio protivzračnu odbranu.

Ali poenta nikada nije bila sirova vojna šteta. Napad, kao i iranska raketna odmazda 2020. godine nakon atentata na generala Kassema Soleimanija, bio je osmišljen da balansira između simbola i uzdržanosti.

Zašto Katar?

Ono što napad čini još iznenađujućim jeste njegova geografija.

Katar nije samo još jedna država članica Vijeća za zalivsku saradnju (GCC) — on je najbliži iranski partner u arapskom svijetu. Dvije zemlje dijele najveće nalazište prirodnog gasa na svijetu i sarađuju u svemu, od energetske politike do regionalne diplomatije.

Ali odabirom da napadne bazu Al-Udeid, Iran je napravio promišljen potez: očekivao je da će Katar shvatiti ovaj gest kao poruku Washingtonu, a ne prijetnju Dohi.

Iranski zvaničnici opravdali su napad ističući centralnu ulogu Al-Udeida u američkim vojnim operacijama na Bliskom istoku. No, stvarnost je složenija.

Prema više regionalnih izvora, Iran je vjerovatno unaprijed tajno obavijestio katarske zvaničnike o svojim namjerama, koji su potom olakšali evakuaciju američkog osoblja.

U tom kontekstu, baza je bila najsigurnije mjesto gdje je Iran mogao poslati poruku s minimalnim rizikom od američkih žrtava — i, što je najvažnije, bez izazivanja rata u punom obimu.

Predsjednik Trump je naizgled potvrdio ovu računicu. „Veoma slab napad“, napisao je na društvenim mrežama. „Iran je dao ranu obavijest. Zahvaljujem im na tome. Sad je vrijeme za mir.“

Ali ni ova odmjerena reakcija nije zaštitila Iran od diplomatskih posljedica.

Sve arapske zemlje u Zalivu brzo su osudile napad, uključujući Saudijsku Arabiju, koja je izrazila punu podršku „svim akcijama koje Katar smatra neophodnim“.

Katar je, s druge strane, izdao rijetku javnu osudu, osuđujući napad na svoj suverenitet, ali suptilno ukazujući na Izrael kao izvor regionalne nestabilnosti.

U saopćenju koje je odjekivalo izjavama Omana, katarski zvaničnici su se izjavili „šokiranim“ napadom, ali su naglasili da su početni izraelski napadi na iransku teritoriju zapalili trenutni fitilj.

Ipak, Katar se pozicionirao ne samo kao žrtva regionalne eskalacije, već i kao mogući mirotvorac, te je predložio plan primirja između dvije države. Države članice Vijeća za zalivsku saradnju (GCC) također su podržale ovu ideju.

Razlog je jasan: svi razumiju da bi dalja provokacija mogla ugroziti ekonomske žile kucavice regiona — posebno Hormuški moreuz, kroz koji prolazi trećina svjetskog pomorskog prometa nafte. Svaki otvoreni sukob s Iranom nosi rizik energetske krize koju si region ne može priuštiti.

Ovaj diplomatski potez brzo je dobio na značaju. Unutar nekoliko sati, predsjednik Trump je najavio privremeno primirje između Irana i Izraela, čestitajući obje vlade što su „izbjegle dalju krvoproliće“ i proglasivši ovaj trenutak „pobjedom za mir na Bliskom istoku“.

To je bila upečatljiva izjava, naročito nakon sedmica pojačanih tenzija.

Ipak, odgovor Irana bio je oprezan. Abbas Araghči, glavni iranski pregovarač i sada jedan od vodećih diplomata za krizne situacije, izjavio je na X platformi da „ako Izrael obustavi napade na iranske ciljeve do 4 sata po lokalnom vremenu, Iran nema planove da odgovori na najnovije izraelske operacije.“

Krhki mir

Primirje možda za sada opstaje — ali njegova je osnova u najboljem slučaju krhka. Temeljni sporovi — kako stari, tako i novi — ostaju neriješeni.

Dvanaestodnevni sukob izazvao je nove geopolitičke rane, ojačao nacionalističke osjećaje i narušio ionako krhke regionalne saveze.

Svako trajno primirje zahtijevalo bi rijetko usklađivanje uslova: formalno priznavanje inicijatora sukoba, dogovorenu procjenu ratnih gubitaka, međunarodnu osudu agresora i obavezujuće garancije da se neprijateljstva neće nastaviti.

Ništa od ovoga trenutno nije ostvarivo. Ni Izrael ni Iran nisu spremni prihvatiti odgovornost. Nijedna strana ne vjeruje međunarodnim mehanizmima za garantovanje sigurnosti.

I nijedna treća strana nema dovoljno legitimiteta da nametne takav mir. Važno je napomenuti da se ideja o primirju u Teheranu gleda s rezervom.

Mnogi vjeruju da privremena primirja samo omogućavaju Izraelu da se reorganizuje, dopuni zalihe projektila i ojača protuzračnu odbranu — da bi potom nastavio operacije protiv Irana, slično kao kod kratkotrajnih primirja u Gazi, Libanu ili Siriji.

Za Iran, dakle, povremena eskalacija može biti prihvatljivija od primirja koja ponovo podižu sat u korist Izraela.

Iza ovih prepreka krije se i dublji uzrok sukoba: iranski nuklearni program.

Trenutnu krizu izazvali su tajni izraelski napadi na iransku nuklearnu infrastrukturu, usred strahova da bi kapaciteti za obogaćivanje uranija mogli premašiti granice koje Tel Aviv i njegovi saveznici na Zapadu smatraju prihvatljivim.

Teheran, s druge strane, obogaćivanje uranija na vlastitoj teritoriji vidi kao suvereno pravo. Ako je cilj ove eskalacije bio prisiliti Iran da se odrekne te sposobnosti, čini se da nije uspio.

Nakon visoke cijene koju je platio, još je manje vjerovatno da će Iran sada popustiti. „Iran se borio ovako žestoko,“ rekao je jedan visoki regionalni diplomata, „ne da bi se odrekao obogaćivanja, nego da bi ga sačuvao.“

SAD, uhvaćen između izraelskog pritiska i iranskog prkosa, dosad je izbjegavao suočiti se s ovom suštinskom tačkom.

Mnogi vjeruju da će, sve dok se to pitanje ne riješi, region ostati na ivici rata.

Zaista, iranski lideri jasno su poručili da, iako je sukob sa SAD-om stavljen u zaseban okvir, rat s Izraelom je daleko od završetka.

Prema izvještajima, Teheran se priprema za dugotrajnu kampanju niskog intenziteta — rat iscrpljivanja kroz salve projektila, cyber-napade i operacije posredničkih snaga.

Poruka iza ograničene iranske odmazde nije bila samo uzdržanost; to je bila strateška jasnoća: iako je potpuno saveznik Izraela, SAD više ne bi trebao učestvovati u dvoboju ovih gladijatora.

Za sada su rakete prestale letjeti. Ali na ovom prostoru, tišina rijetko znači mir — ona je najčešće samo pauza između oluja.

*Mišljenja izražena u ovom članku su autorova i ne odražavaju nužno uređivačku politiku TRT Balkan.