U augustu 2017. godine svijet je vidio satelitske snimke iz Mijanmara na kojima su sva sela Rohinja spaljena do temelja. Preživjeli su opisivali nezamislive strahote, sistematska masovna ubistva muškaraca, žena i djece, dok je više od 700.000 ljudi bilo primorano pobjeći preko granice u Bangladeš.

Ujedinjene nacije to su nazvale genocidom, a svjetski lideri kolektivno su osudili zločine, obećavajući zaštitu i odgovornost.

Osam godina kasnije, ta obećanja uglavnom su zamijenjena šutnjom. U 2025. godini Rohinje i dalje ostaju obespravljene, zarobljene i napuštene – uhvaćene između urušavanja humanitarne pomoći u Bangladešu i nastavka genocida unutar Mijanmara.

Za one koji su pobjegli od masovnih ubistava u Mijanmaru, život u egzilu donio je drugačiju borbu. Cox’s Bazar, sada najveći izbjeglički kamp na svijetu, udomljava više od 1,1 milion Rohinja koje se bore za preživljavanje.

Novi talasi izbjeglica, koji bježe od nastavljenog nasilja i gladi u zemlji, slijevaju se u kampove koji su se već urušavali pod nehumanim uslovima.

Izbjeglicama je i dalje zabranjen rad, zbog čega su potpuno zavisni od sve manjeg obima pomoći. Više od polovine stanovništva čine djeca, a 40 posto njih je već patilo zbog pothranjenosti. Ove godine, brutalna smanjenja pomoći donijela su dodatne razorne posljedice.

Ova smanjenja uglavnom proizlaze iz globalne finansijske krize, jer veliki donatori poput Sjedinjenih Američkih Država i Velike Britanije smanjuju svoja izdvajanja za odgovor na krizu Rohinja, ostavljajući osnovne potrebe poput hrane, zdravstvene zaštite i sanitarnih uslova ozbiljno nefinansiranim.

Centri za obrazovanje se zatvaraju, djeca gladuju, a cijela generacija suočava se s napuštanjem, nepismenošću i očajem.

Glad kao oružje u Rakhineu

U novembru 2024. godine UN je već upozoravao da je glad u državi Rakhine neizbježna, s više od dva miliona ljudi u riziku. Od tada je vojska Mijanmara dodatno pooštrila blokade i restrikcije, namjerno izgladnjujući civile.

U Sittveu, glavnom gradu Rakhinea, više od 120.000 Rohinja i dalje je zatvoreno u kampovima, preživljavajući na ostacima korijena taroa i batata.

Nedavni izvještaj Organizacije Rohinja Velike Britanije (BROUK) pod nazivom “Umiranje od gladi” detaljno opisuje kako je vojska zamijenila metke izgladnjivanjem kao svoje primarno oružje genocida.

Uspon Arakanske armije (AA) u Rakhineu, koja je zauzela velike dijelove države od mijanmarske vojske, ostavio je Rohinje zarobljene između dva tlačitelja. Vojska nastavlja svoju strategiju izgladnjivanja – blokirajući trgovinu i pomoć – dok AA provodi protiv Rohinja politiku: uskraćuje identitet, ograničava kretanje, iznuđuje „naknade“ i profitira od trgovine ljudima.

Pritvaranje se koristi kao oružje zastrašivanja, a Rohinje se rutinski hapse bez ikakvog procesa, drže za otkupninu ili prisiljavaju da napuste zemlju pod prijetnjom ponovnog hapšenja.

Žrtve često nestaju u pritvoru ili prijavljuju teško zlostavljanje nakon puštanja. Human Rights Watch je nedavno dokumentovao zločine AA, uključujući prisilni rad i novačenje, dok je Fortify Rights, nevladina organizacija s dugogodišnjim iskustvom u regiji, pozvala na istragu Međunarodnog krivičnog suda o ratnim zločinima AA – od otmica do masovnih ubistava i odrubljivanja glava civilima Rohinja.

Ovi zločini dio su šire kampanje nasilja i raseljavanja. Za Rohinje, AA predstavlja drugi val progona i nastavak genocida. I mijanmarska vojska i AA nastavljaju zločine nekažnjeno.

Prekršena obećanja

Međunarodna zajednica nas je iznevjerila. Politička pažnja se smanjuje, a obećana sredstva ne stižu. Svijet koji je nekada govorio „nikad više“ okrenuo nam je leđa.

Međunarodni mehanizmi pravde, koji su trebali pružiti nadu Rohinjama i otvoriti put ka miru i pomirenju u Mijanmaru, nisu donijeli rezultate.

Postupci pred Međunarodnim krivičnim sudom i Međunarodnim sudom pravde još uvijek nisu donijeli značajnu odgovornost, dok su jedini do sada izdati nalozi za hapšenje potekli iz procesa univerzalne jurisdikcije koji vode Rohinje u Argentini.

Osim toga, neuspjeh međunarodne zajednice da odlučno djeluje ostavio je Rohinje bez pravde i s još manje povjerenja u globalne mehanizme koji bi ih trebali štititi.

Šta se mora promijeniti

Predstojeća konferencija UN-a na visokom nivou o situaciji muslimana Rohinja i drugih manjina u Mijanmaru ne smije biti još jedna simbolična vježba. Mora donijeti hitne i konkretne rezultate:

• Potpuno finansirati humanitarnu pomoć kako bi se zadovoljile neposredne potrebe i u Bangladešu i u Mijanmaru. Smanjenja pomoći moraju biti poništena kako bi se spriječila masovna glad, posebno među djecom.

• Ukinuti blokade u Rakhineu. Neophodno je izvršiti maksimalan pritisak na vojsku Mijanmara da prekine s korištenjem gladi kao oružja, odmah ukine trgovinske i humanitarne blokade i omogući neograničen pristup pomoći.

• Sprovesti i osigurati međunarodnu pravdu. I vojska Mijanmara i Arakanska armija moraju biti pozvane na odgovornost za svoje zločine protiv Rohinja. Oružana borba ne opravdava progon, iznudu, trgovinu ljudima ili pogubljenja.

• Sazvati Vijeće sigurnosti UN-a kako bi se adresiralo nepoštivanje obavezujuće odluke Međunarodnog suda pravde o zaštiti Rohinja i izvršio pritisak za upućivanje zločina pred Međunarodnom krivičnom sudu.

• Uvesti ciljane mjere. Potrebni su koordinirani multilateralni napori za provođenje globalnog embarga na oružje, obustavu isporuke avionskog goriva vojsci i uvođenje ciljanih sankcija vojsci Mijanmara, njenim liderima i izvorima prihoda.

• Garantirati zastupljenost i zaštitu Rohinja. Trajna rješenja ne mogu biti nametnuta. Rohinje moraju biti uključene u oblikovanje vlastite budućnosti, uz garancije sigurnog, dobrovoljnog i dostojanstvenog povratka u svoje domove i na svoju zemlju.

• Podržati Bangladeš. Međunarodna zajednica mora povećati podršku Bangladešu kako bi se osigurala hrana, lijekovi, sklonište, obrazovanje i mogućnosti za život Rohinja izbjeglica, uz istovremeno ukidanje štetnih ograničenja rada i obrazovanja u kampovima.

Glad u Rakhineu nije neizbježna. Glad u Cox’s Bazaru nije neizbježna. Još jedna izgubljena generacija nije neizbježna. Sve je to moguće spriječiti – ako svijet iskoristi priliku da djeluje.

Nečinjenje nije neutralno; to je izbor da se genocid nastavi. Historija će pamtiti ne samo generale koji su spalili naša sela 2017. godine, već i šutnju i prekršena obećanja koja su uslijedila.

*Mišljenja izražena u ovom članku su autorova i ne odražavaju nužno uređivačku politiku TRT Balkan.