Nema sumnje da ste primijetili. Postoje racionalni muškarci i žene koji rade u mainstream medijima zapadnog svijeta, a koji i dalje u svom svakodnevnom jeziku koriste istrošene izraze kada pišu o sumanutim užasima u Gazi – kao da se tamo odvija “rat”, obično otvoreni i često dugotrajni, klasični vojni sukob između dvije države ili oružane grupe.

 Ono čemu u stvarnosti svjedočimo na tom mučnom pojasu zemlje od 142 kvadratne milje – nekada opisivanom kao logor za zatvorenike na otvorenom, a sada kao logor smrti na otvorenom - očito nije rat, već najstrašnija humanitarna katastrofa 21. vijeka, ona koja dovodi u pitanje naš zajednički moralni kompas i ideju o globalnom dijalogu među kulturama.

Ne moramo opisivati ove užase nanesene 2,3 miliona duša koje "žive" - da, ova riječ mora biti stavljena pod navodnike - u Gazi, narodu koji je sada progonjen preko svake ljudske izdržljivosti.

Te užase već znamo. Čitali smo o njima. Gledali smo ih na ekranima. I potresli su nas do srži naše ljudskosti.

Dva svijeta

Enklava koju zovemo Gaza danas je pustoš čije je uništenje kartažanskih razmjera, gdje izgladnjeli Palestinci nisu ni mrtvi ni živi. Oni i njihova djeca, svedena na kosti, jezivo su opisani kao "hodajući mrtvaci".

Vidite ih u opasnim centrima za distribuciju hrane gdje ih izraelski vojnici, laki na okidač, svakodnevno ubijaju desetine, i gdje je njihova humanost toliko svedena na fragment da su spremni umrijeti za vreću riže, litar mlijeka, kanister vode...

Pa ipak, nekoliko kilometara dalje, preko granice, supermarketi su puni hrane, a ljudi žive svoje svakodnevne živote. Hodaju ulicama. Piju kafu. Gledaju filmove. Čitaju Toru. Posjećuju zubara. Grle svoju djecu. Slušaju muziku. I vode ljubav.

Zasigurno su to dva nivoa stvarnosti čiju prostornu i vremensku koegzistenciju um ne želi pomiriti, a mašta se protivi zamišljanju.

Pitanja naviru jedno za drugim.

Kakvo opravdanje imaju oni koji djeci uskraćuju pristup hrani i sprečavaju ih da zadovolje osnovne potrebe? Šta pokreće potrebu jednog naroda da proračunato nanosi takvo ponovljeno, neizrecivo divljaštvo drugom?

I šta tjera naizgled normalne Izraelce da daju tako masovno odobravanje rasističkom urliku svojih političkih i vojnih vođa, umjesto da se od njega s gnušanjem okrenu u mučnoj nevjerici, smanjujući tako sve što je u njima ljudsko i vraćajući ono što pripada zvijeri? (Tužna je činjenica da progresivni Izraelci nikada nisu uspjeli da društvu ukažu, a kamoli da mu nametnu humanu strogost svojstvenu vlastitim uvjerenjima.)

Pisci, kao i drugi laici o ovoj problematici, možda bi učinili dobro kada bi se suzdržali od učešća u ovakvim raspravama, koju terapeutska zajednica smatra svojom domenom. Ali razlozi ipak moraju postojati — ma koliko mračni i uznemirujući bili.

Zaslijepljen svijet

Jedna stvar je jasna. Gaza gori. Njen analog je pakao. Pa zašto globalna savjest nije prisilila vlasti da intervenišu i stave tačku na genocid u Gazi, na kraj neizmjernim agonijama njenog naroda? A ako ne sada, kada?

Vrlo jednostavno: Sjedinjene Američke Države, samoproglašeni "vođa slobodnog svijeta" i navodni "kreator i pokretač" međunarodnih odnosa, uporno insistiraju na svojoj dugogodišnjoj, zloglasnoj podršci Izraelu — bila ona ispravna ili pogrešna.

Toliko da su više puta koristile svoje pravo veta da sabotiraju sve napore drugih članica Vijeća sigurnosti UN-a da okončaju haos u opkoljenoj enklavi.

A vlade drugdje u zapadnom svijetu odlučile su se da postanu samo posmatrači tog haosa – tamo gdje nisu njegovi bliski podržavaoci.

Ipak, to nije kraj. Ta globalna savjest je već postala nešto s čime se treba računati, progresivno se transformirajući u – parafrazirajući poznatu opservaciju japanskog admirala Isorokua Yamamata o japanskom napadu na Pearl Harbouru – uspavanog diva, sada probuđenog i ispunjenog snažnom odlučnošću.

Istina, tišina kojom je zapadni svijet dočekao užase u Gazi možda je izazvala ozbiljne sumnje u težinu koja se pripisuje temeljnim vrijednostima zapadnog liberalizma, prikazujući ih kao prevaru.

 Ali većina u istom tom svijetu sada je hrabro zauzela stav protiv svojih vlada, videći to ne samo kao moralni imperativ već i kao sredstvo da se istina kaže vlastima.

 I usvajanjem tog stava, oni zapravo govore sebi, jedni drugima i svijetu u cjelini da su ljudska bića saučesnici u onome što ih ostavlja ravnodušnima, jer time što ne progovaraju, indirektno daju svoje odobravanje prevladavajućem poretku.

 Neka niko ne sumnja da su se glasovi ovih ljudi čuli.

 Njihovi glasovi su odjeknuli, glasno, jasno i utjecajno, čak i u SAD-u, tradicionalno srcu zemlje gdje je podrška Izraelu nekada bila robotska. Zaista, znakovi te promjene već su vidljivi u anketama javnosti, uključujući i najnoviju anketu Pewa.

 Da, Izrael je do sada ubio više od 18.500 djece u Gazi, malom komadiću zemlje koji je sada sveden na mjesto gdje mrtvi pružaju ruke da odvuku žive u ponor svojih masovnih grobnica, kao posljednji čin milosrđa na mjestu gdje je život izgubio svaki smisao.

 Što se tiče nas Palestinaca koji smo, igrom sudbine, "ovdje" – nahranjeni preko naših potreba, sigurni u našim krevetima i na našim ulicama i zaštićeni od nereda u našim svakodnevnim životima – ono što se dešava "tamo", u tom komadiću pakla, ostaje neodvojivi dio našeg identiteta i zauvijek će biti urezano, kao tetovaža, neizbrisivom tintom. Urezano je u naše kolektivno pamćenje i ostat će s nama kroz generacije.

 A naše historijske knjige će reći da nijedno dijete ubijeno u Gazi nikada nije zaboravljeno i nijedna brutalnost počinjena tamo nikada nije oproštena.

*Mišljenja izražena u ovom članku su autorova i ne odražavaju nužno uređivačku politiku TRT Balkan.