Prošla je godina ispunjena tugom. Ipak, moji dnevnici iz dana nakon Aysenurine smrti udare me poput teretnog voza kad ih ponovo pročitam.

6. septembar 2024: Šta se tu može reći? Aysenur je mrtva. Jutros je bila puna života, energije i radosti – a sada je mrtva.

Riječi me vraćaju u onaj stan u Ramallahu gdje sam bio bolestan dok je ona prisustvovala protestu, u one minute kada sam bespomoćno gledao kako umire kroz niz podrhtavajućih, grafičkih snimaka koje su poslali aktivisti Međunarodnog pokreta solidarnosti (ISM) koji su bili prisutni.

Iako mi je teško da se ponovo prisjetim toga, bol me podsjeća da je bilo stvarno, da je briljantna mlada žena nestala, a njen ubica i svi odgovorni izbjegavaju odgovornost.

Aysenur Ezgi Eygi imala je 26 godina, nedavno je diplomirala, bila je državljanka SAD-a i Turkiye i doživotna tragačica za pravdom.

2016. godine, sa samo 18 godina, putovala je u Standing Rock da stane u solidarnosti s autohtonim zaštitnicima voda protiv Dakota Access naftovoda.

Kao odrasla, organizovala je humanitarne akcije za ljude u potrebi, podržavala prava imigranata kao pravna asistentica i učestvovala u projektu UW Liberated Zone 2024, boreći se za okončanje saučesništva Univerziteta u Washingtonu u okupaciji i genocidu nad Palestinom.

Imala je neobičnu sposobnost da stiče prijatelje svojom gostoljubivošću i iskrenošću, a bila je izuzetno hrabra čak i kada se bojala. Među bližnjima, obožavana je zbog svoje velikodušnosti, principijelnosti, ljubaznosti, kreativnosti, radoznalosti, inteligencije i dobrog smisla za humor.

Prvi put sam je upoznao u Jerusalemu 1. septembra prošle godine, neposredno prije naše obuke s ISM-om – palestinskim kolektivom osnovanim 2001. tokom Druge intifade. ISM okuplja međunarodne aktiviste koji koriste svoje prisustvo, pravne privilegije i nenasilne direktne akcije kako bi spriječili izraelske pokušaje krađe, sabotiranja, uznemiravanja, napada ili ubistva Palestinaca.

Proveli smo sedmicu zajedno kao saborci, učeći od ljudi, dobro jedući, ostajući vani dok na ulicama nisu ostali samo lutalice, i pušeći Aysenurine neuredno ručno motane cigarete.

Ciljano ubistvo

6. septembra, Aysenur je otišla u 10.20 ujutro da prisustvuje sedmičnom mirnom protestu protiv ilegalnog izraelskog naselja Evyatar u Beiti, Nablus.

Nakon džume, izraelski vojnici su se približili maloj grupi, koristeći suzavac i bojeve metke kako bi rastjerali učesnike.

Aysenur i ostali su se povukli nizbrdo, tražeći utočište u masliniku. Kasnije, u trenutku prividnog mira, izraelski snajperista smješten na krovu kuće na brdu ispalio je dva metka. Jedan se odbio i pogodio 18-godišnjeg palestinskog dječaka, bez fatalnih posljedica.

Drugi je direktno pogodio Aysenur u glavu. Palestinski medicinari hitno su je prevezli u najbližu bolnicu u Nablusu, gdje su ljekari pokušali da je reanimiraju. Nisu uspjeli. Do 14.30, Aysenur je preminula.

Tragično, njeno ubistvo nije bio nesretan slučaj loše vojne procedure ili pojedinaca ispunjenih mržnjom. Nasilje koje je iskusila predstavlja standard izraelskih operacija.

Palestinci se svakodnevno suočavaju s ovom besmislenom brutalnošću. U drugom selu kod Nablusa, u istom vremenskom periodu, Aysenur je protestovala i ubijena; izraelski vojnik je ubio 13-godišnju Palestinku Banu Amjad Bakr kroz prozor njene kuće tokom upada doseljenika u grad. Bana je hitno prevezena u istu bolnicu i smještena u istu mrtvačnicu.

Izraelska vlada, kao i uvijek, promovirala je narativ koji nije podržan ni jednim svjedočanstvom ili videozapisom.

Uprkos očajničkim apelima porodice Aysenur za nezavisnom istragom, SAD je dozvolio Izraelu da sam istražuje – što je, očekivano, dovelo do toga da su ubice potpuno oslobođene svake odgovornosti.

Nije prvi put

Aysenur nije bila prva volonterka ISM-a koju su ubile izraelske vojne snage. U proljeće 2003. godine, Rachel Corrie, također iz Washingtona, i britanski aktivista Thomas Hurndall ubijeni su od izraelskih vojnika u Rafahu – Corrie dok je pokušavala spriječiti rušenje kuće palestinskog farmaceuta Samira Nasrallaha, a Hurndall dok je štitio dvoje djece pod vatrom vojnika.

Nakon Aysenurine smrti, volonteri ISM-a i dalje trpe brutalnosti tokom upada naseljenika i vojnih akcija, bivaju hapšeni i deportovani. Ipak, njihovo proganjanje blijedi u usporedbi s Izraelovim beskrajnim pokušajima da potisne i uništi palestinski narod.

U godini koja je prošla od njene smrti, Izrael i dalje izbjegava pravdu za bilo koji od svojih zločina, a strahujem da, kao i porodica Rachel Corrie, porodica Aysenur možda nikada neće dobiti konkretnu saveznu podršku.

Američka vlada i dalje dopušta Izraelu neograničenu nekažnjivost za ubijanje, zatvaranje i mučenje Amerikanaca, uključujući i djecu.

Trenutno, 16-godišnji palestinsko-američki dječak Mohammed Ibrahim iz Floride trpi pritvor bez suđenja od marta, u izraelskim zatvorima poznatim po zlostavljanju palestinske djece, zbog navodnog bacanja kamena.

Uprkos zločinima nad Amerikancima i Zakonu Leahy koji zabranjuje finansiranje stranih sigurnosnih snaga koje čine grube povrede ljudskih prava, američka vlada popušta Izraelu i nudi mu milijarde dolara za kupovinu oružja od američkih proizvođača.

Neuspjela pravda

Izabrani zvaničnici države Washington, odgovorni za borbu za pravdu, život i slobodu svojih birača, nisu uspjeli osigurati odgovornost za Aysenur, a njihova navodna podrška slabi.

Senatorica Maria Cantwell, posebno, radije prisustvuje fotografisanjima s premijerom Benjaminom Netanyahuom, ratnim zločincem kojeg traži Međunarodni sud pravde (ICJ).

Svi federalni zvaničnici Washingtona, osim predstavnice Pramile Jayapal, i dalje primaju sredstva i slijede smjernice od American Israel Public Affairs Committee (AIPAC) i drugih izraelskih lobija, koji bi radije prekrili ubijanje Amerikanaca od Izraelaca.

Moram se zapitati, koliko su bezosjećajni naši zvaničnici, da pošalju saučešće porodici, a ubici omoguće nekažnjivost?

Ove ljeto obilježilo je godišnjicu njene diplome. Dok sam se u junu oblačio za svoju ceremoniju diplomiranja, obuzeo me dubok osjećaj tuge.

Godinu dana ranije, njena porodica se slično okupila da proslavi njene uspjehe, s nadom u njenu budućnost. Sumnjam da su ikada mogli zamisliti da tada zapravo snimaju njen portret mučenice, sliku koja je zalijepila Ramallah i Beitu i krasila sve globalne vijesti o njenom ubistvu.

Na fotografiji nosi školsku odoru, omotanu keffiyehom i s prekrasnim osmijehom. Žalim zbog transformacije trenutka koji je trebao obilježiti njen život u nešto tako tužno.

Koliko je još porodica, posebno u Palestini, iskusilo isto trujuće narušavanje svoje radosti?