Norveški parlament nedavno je odbacio prijedlog za pooštravanje pravila o ulaganju svog ogromnog državnog investicijskog fonda u kompanije koje posluju na Zapadnoj obali.

Uprkos tome što je Norveška imala ključnu ulogu u pokretanju mirovnog procesa dviju država 1990-ih, norveški zastupnici glasali su s 88 prema 16 protiv prijedloga kojim bi se fond obavezao na povlačenje ulaganja iz kompanija „koje doprinose izraelskim ratnim zločinima i nezakonitoj okupaciji“ Zapadne obale.

Finansiran ogromnim prihodima od izvoza norvefte nafte i plina, norveški državni investicijski fond najveći je na svijetu i ulaže blizu 1,8 biliona dolara širom svijeta.

Njegov primjer ima težinu, posebno jer se fond ponosi time što mnoge kompanije isključuje iz svojih portfelja „na osnovu etičkih principa“.

Zašto onda glasati za nastavak ratnih zločina, ilegalne okupacije i etničkog čišćenja?

Dvostruki standardi

Prema vlastitim etičkim smjernicama, fond ne smije ulagati novac u kompanije koje direktno ili indirektno doprinose ubijanju, mučenju, uskraćivanju slobode ili drugim kršenjima ljudskih prava u situacijama sukoba ili rata.

Međutim, u praksi je fondu dozvoljeno ulagati u niz proizvođača oružja, jer su samo određene vrste naoružanja, poput nuklearnog, zabranjene za ulaganje prema etičkim pravilima.

U protekle dvije decenije fond je isključio neke izraelske kompanije, ali na vrlo ograničen način. Među njima su:

• Elbit Systems (septembar 2009), zbog isporuke nadzornih sistema za izraelsku barijeru na Zapadnoj obali,

• Africa Israel Investments i Danya Cebus (august 2010), te

• Shikun Uvinui (juni 2012), zbog kršenja međunarodnog humanitarnog prava na okupiranim palestinskim teritorijama, jer su učestvovale u izgradnji naselja.

Takva isključenja ostavljaju dojam površne zabrinutosti, jer na desetine izraelskih i međunarodnih kompanija posluje na Zapadnoj obali, iako su palestinski stanovnici tog područja neprestano izloženi prijetnjama nasilja i etničkog čišćenja.

U Norveškoj je vlada bila pod pritiskom da iskoristi svoju finansijsku moć kako bi uticala na politiku Izraela u Gazi i okupiranoj Zapadnoj obali, gdje se izraelska politika doseljavanja već dugo smatra nezakonitom prema međunarodnom pravu.

Blizu 50 norveških nevladinih organizacija, predvođenih glavnim sindikatom u zemlji, pozvalo je laburističku vladu da osigura da su investicije državnog fonda u skladu s pravnim obavezama Norveške.

U međuvremenu, specijalna izvjestiteljica UN-a za palestinske teritorije Francesca Albanese pozvala je Oslo da se "u potpunosti i bezuslovno povuče iz svih entiteta povezanih s nezakonitim prisustvom Izraela na okupiranoj palestinskoj teritoriji".

U svom odgovoru od 30. maja, norveški ministar finansija Jens Stoltenberg rekao je da je norveška vlada duboko zabrinuta razvojem situacije u Palestini, kako u Gazi, tako i na Zapadnoj obali. Zatim je branio “zakonitost” kontroverznih investicija fonda na palestinskim teritorijama koje je okupirao Izrael. Stoltenberg je bivši generalni sekretar NATO-a.

Poslovanje na okupiranoj Zapadnoj obali

Od kasnih 2010-ih, Kancelarija visokog komesara UN-a za ljudska prava (OHCHR) koristi nezavisne međunarodne misije za utvrđivanje činjenica kako bi istražila posljedice izraelskih naselja na građanska, politička, ekonomska, socijalna i kulturna prava palestinskog naroda na svim okupiranim teritorijama, uključujući Istočni Jerusalem.

Ovi izvještaji ne obuhvataju sve kompanije koje posluju na okupiranim teritorijama, ali uključuju one najvažnije koje igraju ključne uloge.

Ogromna većina tih firmi ima sjedište u Izraelu. Ima ih više od 110.

Od prvog izvještaja OHCHR-a iz 2020. godine, neke firme više nisu uključene u navedene aktivnosti, poput General Millsa i njegove izraelske podružnice, koje su se vjerovatno povukle nakon kampanje kojom se tražilo da kompanija prestane proizvoditi svoje proizvode marke Pillsbury na ukradenoj palestinskoj zemlji.

Osim brojnih izraelskih kompanija koje ostvaruju profit na okupiranim teritorijama, u tim područjima posluju i pojedine međunarodne kompanije, uključujući Airbnb i Expedia (SAD), Booking.com i Tahal Group (Nizozemska), J.C. Bamford Excavators i Opodo (V. Britanija).

Druge kompanije posluju putem matičnih organizacija, među kojima su Motorola i Booking Holdings (SAD), Egis (Francuska) i Altice (Luksemburg), te putem licenciranih partnera ili franšizera, kao što je Greenkote (V. Britanija).

Evropske finansijske institucije i širenje naselja

Prema podacima koalicije Don’t Buy into Occupation (DBIO), koju čini 25 palestinskih, regionalnih i evropskih organizacija, početkom 2020-ih gotovo 800 evropskih finansijskih institucija – uključujući banke, upravitelje imovinom, osiguravajuće kuće i penzione fondove – imalo je finansijske veze s više od 50 kompanija koje su aktivno učestvovale u izraelskim naseljima.

Sve ove firme bile su uključene u aktivnosti koje izazivaju ozbiljnu zabrinutost za ljudska prava, što je i osnova za njihovo uvrštavanje u UN-ovu bazu podataka o poslovnim subjektima.

Na toj listi bilo je gotovo 40 velikih evropskih kreditora, uključujući BNP Paribas i Barclays, te 50 evropskih investitora, među kojima su Credit Agricole, Deutsche Bank i Allianz.

Osim izraelskih firmi, proizvođača oružja, finansijskih institucija i univerziteta koji su godinama meta kampanja bojkota i sankcija, u novije vrijeme fokus bojkota sve se više usmjerava na kompanije koje imaju ključnu ulogu u djelovanju na okupiranim teritorijama, naročito na okupiranoj Zapadnoj obali i u Istočnom Jerusalemu.

Prema međunarodnom pravu, izraelska naselja, njihovo održavanje i širenje predstavljaju nezakonite aktivnosti koje dovode do individualne krivične odgovornosti za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti u skladu s Rimskim statutom Međunarodnog krivičnog suda.

Izraelska, evropska i međunarodna preduzeća koja posluju u naseljima ili pružaju usluge izraelskim naseljima igraju ključnu ulogu u njihovom funkcionisanju, održivosti i širenju.

Izraelci za bojkot

U posljednjih deset godina, izraelska vlada uložila je stotine miliona dolara u PR borbu protiv međunarodnog pokreta za bojkot.

Iako kontroverzan, taj pokret je privukao i dio izraelskih Jevreja. Bez obzira na različite političke motive, ujedinjeni su u težnji za mirom i uvjerenju da je međunarodni pritisak neophodan za promjene u Izraelu.

Godine 2012, Avraham Burg, bivši predsjedavajući Kneseta i privremeni predsjednik Izraela, javno je podržao bojkot proizvoda izraelskih naselja.

Lično je bojkotovao sve proizvode proizvedene u naseljima, odbijajući preći preko Zelene linije — granice prije 1967. godine. Takvi proizvodi, prema njegovom mišljenju, nisu bili "napravljeni u Izraelu" i ne bi smjeli biti tako pogrešno označeni. Kolonizacija palestinskih teritorija, rekao je, pretvorila je Izrael u “posljednjeg kolonijalnog okupatora u zapadnom svijetu”.

Burgove stavove podupro je i novinar Ha’aretza Gideon Levy, koji je također podržao bojkot Izraela, naglašavajući da je to “posljednje utočište izraelskog patriote”. Po njegovom mišljenju, “promjena neće doći iznutra”.

Međunarodni bojkoti jesu bolni, ali manje koštaju od masakra i ekonomskih troškova beskonačnih ratova. Oni nisu antisemitizam niti antiizraelski činovi. Ciljaju okupaciju, naseljenike i njihove saveznike u Izraelu i van njega, kao i njihovo nasilje.

Ipak, vjerovatnoća da većina Izraelaca usvoji Levyjev pogled na bojkot trenutno je minimalna, zahvaljujući paralelnoj stvarnosti koju su desetljećima gradili masovna vojna pomoć SAD-a i finansijske donacije američkih Jevreja Izraelu.

Ako je status quo neodrživ, a promjena neće doći iznutra — onda može doći samo izvana.

(Ovo je skraćena verzija teksta prvobitno objavljenog na portalu Informed Comment 11. juna 2025. godine.)

*Mišljenja izražena u ovom članku su autorova i ne odražavaju nužno uređivačku politiku TRT Balkan.