Kada su krvave rijeke potekle kroz Jammu 1947. godine, talas nasilja promijenio je njenu demografsku strukturu, usmrtivši više od 500.000 muslimana i raselivši još veći broj. Otprilike u isto vrijeme, drevni maslinjaci u Palestini počeli su pričati svoje priče o prekidu i gubitku, kroz Nakbu 1948. godine.
Dvije geografske cjeline – Kašmir i Palestina – postale su prostori trajnog izgnanstva i otpora, povezani zajedničkom, uređenim narativom: raseljavanje, poricanje, demografski inžinjering i pravno brisanje.
Dana 7. maja 2025. godine, Indija je izvela raketne napade na tri regije u Pakistanu, uključujući i područje Kašmira pod administracijom Pakistana, što je rezultiralo civilnim žrtvama. Napad je uslijedio nakon neutemeljenih tvrdnji koje Pakistan povezuju s ubistvima turista u Pahalgamu, te dodatno ističe kako neriješeno pitanje Kašmira i dalje vuče kompletnu regiju prema ivici potpunog rata – s obzirom na to da su dvije države već vodile tri velika sukoba oko ove teritorije.
"Nasilje doseljenika"
Više od sedam decenija kasnije, kolonijalna mašinerija doseljavanja nastavlja da djeluje, ovaj put pod plaštom zakonske terminologije. Otkako je Indija 5. augusta 2019. ukinula član 370, čime je ukinuta ograničena autonomija Jammua i Kašmira, tiho je uvedena pravna infrastruktura ne s ciljem zaštite prava, već njihovog ukidanja.
U aprilu 2025. godine, kao odgovor na pitanje opozicionih lidera, Porezna uprava Jammua i Kašmira otkrila je da je tokom samo dvije godine izdato više od 84.000 domovinskih potvrda osobama koje nisu Kašmirci i koje ranije nisu imale nikakva prava na prebivalište. Posebno je naglašeno da se termin „državni subjekti“ više ne odnosi na stalne stanovnike Jammua i Kašmira, jer prethodna definicija sadržana u Ustavu tog entiteta više nije važeća.
Prema Ustavu Jammua i Kašmira, državljanin Indije mogao je biti smatran stalnim stanovnikom te bivše države samo ako je 14. maja 1954. godine bio državni subjekt klase I ili II, zakonito stekao nepokretnu imovinu u toj državi i tu boravio najmanje deset godina prije tog datuma, ili ako se radilo o osobama koje su migrirale u područja koja su kasnije postala dio Pakistana, ali su se vratile u državu uz dozvolu za ponovno doseljavanje ili stalni povratak koju je izdala ili odobrila zakonodavna vlast te države.
Državni subjekti klase I obuhvatali su osobe rođene na toj teritoriji koje su tamo i živjele prije početka vladavine Dogra dinastije pod maharadžom Gulabom Singhom 1846. godine, kao i one koje su stalno boravile u toj regiji prije hinduističke kalendarske godine Samvat 1942, što odgovara 1885. godini po gregorijanskom kalendaru.
Klasa II obuhvatala je one koji su migrirali u Jammuu i Kašmir izvan regije, ali su se nastanili i stekli imovinu prije Samvat 1968, odnosno 1911. godine, tokom vladavine maharadže Pratapa Singha.
Ovo nije puka administrativna reforma. Ovo je pravna strategija – svjesna upotreba domaćeg zakonodavstva kako bi se institucionalizirala vladavina doseljenika, preoblikovala demografija i izbrisala suverenost autohtonog stanovništva.
Ovakav pristup replicira pravne mehanizme koje Izrael već dugo primjenjuje u okupiranoj Palestini – legalizaciju oduzimanja zemljišta, proširenje prava za doseljenike i razgradnju lokalnih zaštitnih mehanizama pod krinkom upravljanja. Time se politička pitanja okupacije i suvereniteta pretvaraju u birokratske procese dokumentacije i raseljavanja.
Od državnih subjekata do domovinskih statusa
Pravilnik o izdavanju potvrda o domovinskom statusu Jammua i Kašmira iz 2020. godine – uveden tokom sveindijske blokade izazvane pandemijom COVID-19 – redefinisao je kriterije podobnosti tako da uključuje i one koji su studirali, živjeli ili služili u regiji. Pod izgovorom zdravstvene vanredne situacije, ovo proširenje je tiho otvorilo vrata za sticanje pravnog statusa osobama koje nisu iz Kašmira. Jedan službenik indijske Administrativne službe iz savezne države Bihar postao je jedan od prvih autsajdera koji je dobio domovinsku potvrdu – čin koji je bio i simboličan i strateški.
Ova pravna taktika odražava izraelske politike u okupiranom Istočnom Jerusalemu, gdje je Izrael donio Zakon o državljanstvu i ukinuo Palestinski nalog o državljanstvu iz 1925. godine. Oduzimanje boravišnih dozvola, diskriminatorni sistemi izdavanja dozvola i manipulacije zakonima o državljanstvu učvrstili su prednost doseljenika.
Te metode, koje je Međunarodni sud pravde više puta osudio i koje su u suprotnosti s Četvrtom ženevskom konvencijom, nisu incidenti – one su pravni šabloni u priručniku doseljeničkog kolonijalizma.
Nije slučajno što ideološko i taktičko usklađivanje između Indije i Izraela dodatno jača kroz prisno lično prijateljstvo premijera Narendre Modija i premijera Benjamina Netanyahua – lidera koji ne dijele samo prijateljstvo, već i posvećenost političkom modelu nadmoći, digitalnom nadzoru i militariziranoj kontroli nad autohtonim stanovništvom.
Baš poput Izraela, Indija je usvojila otvoreno zanemarivanje međunarodnih pravnih normi i nadzora. Izrael štiti svoju doseljeničku-kolonijalnu ekspanziju iza vela američke moći veta i izuzetnosti; Indija, s druge strane, koristi svoj rastući ekonomski uticaj i geopolitička partnerstva da priguši globalne osude. Obje države pozivaju se na suverenitet kao sredstvo nekažnjivosti, a ne odgovornosti – prikrivajući sistemske povrede međunarodnog humanitarnog prava i rezolucija Ujedinjenih nacija nacionalističkim izgovorima.
Redefiniranjem suvereniteta kao zaštite od odgovornosti, obje države odbacuju osnovnu pretpostavku međunarodnog prava: da prava autohtonih i okupiranih naroda nisu podređena ambicijama okupacionih sila.
Militarizacija svakodnevnog života
Ali zakoni sami po sebi ne pokoravaju narod – oni moraju biti sprovedeni kroz strah. Nakon ukidanja člana 370, Kašmir je stavljen pod najduži prekid komunikacija koji je ikada nametnut u jednoj takozvanoj demokratiji. Gašenje interneta, zabrane medijskog izvještavanja i ograničenja kretanja paralizirali su javni život.
Cijena otpora bila je kriminalizirana kroz militariziranu protupobunjeničku politiku. Neistomišljenici su zatvarani prema drakonskim zakonima poput Zakona o nezakonitim aktivnostima (Prevention Act), često bez suđenja. Pravnici, novinari, politički lideri, pa čak i ožalošćene porodice, bili su pod nadzorom, hapšeni ili ušutkivani.
U Kašmiru su civilna imanja konfiskovana ili zaplijenjena, zemljište oduzimano, a kuće onih optuženih za neposlušnost rušene bez posljedica. Sahrane su bile zabranjene, izražavanje mišljenja na društvenim mrežama kriminalizirano, a državni službenici otpuštani – često bez ikakvih optužbi.
Ovo nije bila vladavina, već protivgerilska akcija maskirana kao administracija, oblik kolektivne kazne normaliziran kroz zakon.
Kolonijalizam doseljenika u prikrivenoj formi
Ono što se dešava u Kašmiru nije unutrašnja promjena politike ili sigurnosna reforma, već transformacija spora koji priznaje UN u demografsko rješenje. Ovo je kolonijalizam doseljenika prikriven retorikom nacionalne integracije i zakonskog razvoja.
Prema međunarodnom pravu, nezakonitost je očita. Četvrta ženevska konvencija zabranjuje okupacionoj sili da prebacuje svoju civilnu populaciju na okupirana područja. Rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a, uključujući Rezoluciju 47, potvrđuju sporan status Kašmira i pozivaju na plebiscit o samoopredjeljenju.
Indijske akcije ne samo da krše ove obaveze, već otkrivaju strukturnu nesposobnost međunarodnog prava da obuzda režime koji manipulišu samim zakonom kako bi učvrstili dominaciju.
Rat zakonima ili pravda?
Ovdje zakon nije neutralan. Koristi se kako bi se zamaglio razliku između doseljenika i autohtonih i izbrisao samu kategoriju "kašmirski državni subjekt". Gdje je zakon nekada bilježio prisutnost, sada bilježi brisanje. Ovo je jurisprudencija nestanka, gdje zakonitost ne ubija tijela, već uništava politički identitet.
Ovo nisu samo pravne povrede; ovo su epistemološki napadi na sjećanje, pripadnost i sam identitet autohtonih naroda. U Indiji, ova transformacija se slavi kao birokratski napredak. No, za Kašmirce, ovo označava metamofrozu kolonijalizma doseljenika, koja ne samo da se odražava u taktici, već i u pravnoj logici koja se koristi.
Pitanje nije jesu li su ovi postupci legalni, već može li zakon, preuzeti i izokrenuti, još uvijek služiti pravdi. Može li međunarodno pravo obuzdati države koje vladaju njegovom terminologijom kako bi ostvarile svoje ambicije? Ili je zakonitost sada samo alat za dominaciju?
Kako je antikolonijalni teoretičar Frantz Fanon upozorio, doseljenik zna kako pisati zakone. Oduzeti su ostavljeni da pišu historiju u izgnanstvu. U Kašmiru — kao i u Palestini i drugim teatrima pravnog nasilja, svijet se mora suočiti s načinom na koji kolonizatori koriste zakonitost kako bi premjestili, oduzeli i izbrisali autohtone narode, jedan certifikat o boravištu u isto vrijeme.
*Mišljenja izražena u ovom članku su autorova i ne odražavaju nužno uređivačku politiku TRT Balkan.
