Abdul Karim rođen je u skromnoj bengalskoj porodici u Bangladešu, školovao se na maternjem jeziku, a ipak je uspio probiti jednu od najtežih prepreka u Južnoj Aziji: ispit za civilnu službu na engleskom jeziku.

On nije samo ušao u diplomatsku službu svoje zemlje, već je kasnije diplomirao na Harvardu.

Njegova priča, vođena ne privilegijama, nego učenjem engleskog jezika, u središtu je predstojeće knjige Rekonstrukcija identiteta subalternih učenika engleskog jezika: Jezik, oslobođenje i liderstvo u Južnoj Aziji, koja izlazi u januaru 2026. godine.

Autori Aamir Hasan i Nadeem Hussain tvrde da je za milione Južnoazijaca iz siromašnih i radničkih slojeva engleski jezik manje kolonijalni relikt, a više alat koji im pomaže da se popnu na ljestvici gdje se donose odluke, stiču kredencijale i otvaraju prilike.

„Engleski smo vidjeli kao jezik inkluzije… koji otključava nečiji potencijal za liderstvo“, kaže Hussain, stručnjak za javnu politiku i ekonomski razvoj, za TRT World. „Tradicionalno se vidi kao kolonijalno naslijeđe. Ovo je drugačija perspektiva koju donosimo.“

Hasan, koautor knjige, ide korak dalje: „Sada smo u vremenu daleko izvan kolonijalne ere. Engleski kao globalni lingua franca je odvojen od svoje uloge u kolonijalizmu. Danas prepreke koje stvara nameću lokalne elite – moderni čuvari kapija.“

U kontekstu knjige, elite se najbolje opisuju kao oni koji igraju ulogu u održavanju hijerarhija klase i kaste, ili oni koji imaju moć da utiču na politike. To uključuje i one sa društvenim privilegijama, lakim pristupom prilikama i generacijskim bogatstvom.

Knjiga se oslanja na terenski rad u šest zemalja – Afganistan, Bangladeš, Indija, Nepal, Pakistan i Šri Lanka – i prati ljude koji nisu odrastali izloženi engleskom jeziku: bez engleskog kod kuće, bez škola na engleskom jeziku i bez engleskog govornog okruženja.

Ipak, ti ljudi su našli načine da ovladaju jezikom – pamćenjem komentara kriketa, proučavanjem engleskih novina i vježbanjem online.

Rezultati su često bili životno promjenjivi, kao kod kćerke vozača rikše u Karačiju, koja je učila engleski kao predmet, osvojila stipendiju za poslovnu školu i sada zarađuje više nego što je njen otac ikada zaradio.

Za ove pojedince, knjiga je otkrila da engleski jezik nije izbrisao njihovo porijeklo.

Knjiga komplikuje poznatu priču o engleskom kao „jeziku gospodara“. Za one koji su isključeni, engleski često izaziva osjećaj isključenosti i neugode. Ali kada ga ovladaju, isti jezik može potpuno promijeniti situaciju – otvara vrata, povećava samopouzdanje i pomaže im da se razviju u lidere u svojim oblastima.

Kao što je jedna indijska istraživačica, Shruti, 29 godina, rekla: „Čitanje, pisanje i rasprava o naučnim temama odvijaju se na engleskom, pa se moja kompetencija vidi kada moj engleski pokaže svoj nivo.“

Autori ovo opisuju kao „liderski kanal“. Engleski ne olakšava samo pronalazak poslova, već ljude iznova stavlja u situacije u kojima mogu dokazati sebe, usavršiti svoje vještine i biti primijećeni od strane većeg broja klijenata ili publike.

Međutim, pristup engleskom jeziku ostaje duboko nejednak, posebno u postkolonijalnim društvima Južne Azije.

Hussain ukazuje na elite koje javno propagiraju ponos prema lokalnim jezicima, dok privatno šalju svoju djecu u skupe škole na engleskom jeziku. Ta ista elita često je i najveći kritičar jedinstvenog školskog sistema za svu djecu.

U Pakistanu, Hasan ovo naziva „jezičnim aparthejdom“: namjerno podijeljenim obrazovnim sistemom u kojem većina dobija slabiju nastavu na maternjem jeziku, dok mala manjina pohađa elitne škole na engleskom.

„Rješenje nije rušiti engleski“, kaže Hussain. „Rješenje je omogućiti pravedan pristup. Ako zaista žele prekinuti ciklus siromaštva, moraju naučiti engleski.“

Hussain naglašava da, iako engleski još uvijek nosi kolonijalni teret i vidi se kao jezik prestiža, stvarnost je da njegovo učenje može otvoriti vrata prilikama koje bi inače ostale zatvorene.

Za autore, engleski nije zamjena za lokalne jezike, već dodatak – dodatni set ključeva potreban za otvaranje određenih zaključanih vrata. Neki koji ga savladaju čak ponovo otkrivaju ponos prema svom maternjem jeziku, jer im engleski omogućava da te jezike brane i slave na većoj sceni.

I lične priče o uspjehu nakon učenja jezika stalno se nižu: student iz pakistanskog Sindha koji je sam naučio engleski iz engleskih novina, upisao Univerzitet u Karačiju, a sada prima doktorat na Univerzitetu Massachusetts (UMass) Boston. Državni službenik koji je postao direktor Akademije civilne službe. Drugi koji su se pridružili UN-u ili stranim ambasadama.

Njihovi putevi ne brišu nejednakost, ali probijaju ideju da samo elite zaslužuju glas, kažu autori.

Priča Abdul Karima, između ostalih, najbolje pokazuje ovo, gdje je poznavanje engleskog djelovalo kao ključni alat, poput poluge, i otvorilo vrata mnogim prilikama.